Što da radi ovaj fant koji držim u ruci?

Što da radi ovaj fant koji držim u ruci?

Tim je pitanjem započinjala igra fantova, nekoć nevina društvena igra u kojoj je jedan od glavnih (nedeklariranih) zadataka bio: sramežljivcima i sramežljivicama namjestiti da u javnosti (razumije se, tek ovlaš u obraz) poljube svoju simpatiju. Bilo je, naravno, i drugih zadataka, npr. skakati na jednoj nozi oko svakoga igrača, i svakojakih drugih gluposti kojih su se balavi igrači mogli dosjetiti. Igra je bila omiljena na dječjim rođendanima, za koje su se i inače smišljale igre u koje su se uključivala sva djeca, tako da svoje dobre želje svečaru nisu izražavala divljanjem po tuđim stanovima niti su svečarovi roditelji morali maljati / malati stan nakon pohoda razdraganih čestitara.

Fantovi su bili razni predmeti koje bi igrači prije početka igre stavljali u vrećicu. Svatko je znao što je njegov fant. Jedan je igrač izvlačio fantove i, držeći ih skrivene u ruci, pitao onoga tko je bio na redu da postavlja zadatak što da radi »vlasnik« (sada otkrivenoga) predmeta, fanta. Tek nakon izvršenja zadatka vlasnik fanta mogao je svoj predmet dobiti natrag. Tako je, u kratkim crtama, izgledala ta igra, koja je mogla potrajati i dva sata, ovisno o broju igrača. Nešto slično ovoj igri danas se pretvorilo u razuzdan i nimalo intiman seks svakoga sa svakim (»grupnjak«), a pomaknule su se i dobne granice igrača.

Danas me zanima sámo ime igre fantova. Igru sam ukratko opisala s razlogom – jer se upravo u njezinu odvijanju krije ključna riječ koja joj objašnjava ime. Naime, igra je u raznim hrvatskim krajevima poznata pod raznim imenima. Fant se zove u kontinentalnoj Hrvatskoj, u koju su se i inače prelijevale riječi iz njemačkoga i mađarskoga jezika. Potječe od njem. Pfand, što znači zalog, polog. I doista, u igri se daje zalog (fant), a da se taj zalog otkupi, treba izvršiti neki zadatak.

U primorskoj Hrvatskoj, koja je stoljećima preuzimala mnoge riječi iz talijanskog jezika, ova se igra može naći pod nazivima fota i penj. Fota regionalno može značiti loša volja, mrzovolja, ljutnja, pa i ona malo jača – npr. gnjev i bijes. Kao što čovjeka može (često i prečesto) uhvatiti fjaka (usporenost, pospanost, lijenost, tromost; tal. fiacca), tako ga može uhvatiti i fota, koja može i doći (došla mi fota), a može komu što i činiti (čini mi fotu – »diže mi tlak«). E, sad: ako se zna da tal. fotta dolazi od glagola fottere, što znači spolno općiti, koitirati, može se učiniti da je to u primorskoj Hrvatskoj oduvijek bila sjajna promiskuitetna igra, pa još i s društvenim blagoslovom. Ipak, nije. Bila je to ista igra fantova kao i u kontinentalnoj Hrvatskoj, samo što za njezino pravo objašnjenje treba znati i figurativna značenja ovoga talijanskoga glagola – a to su prevariti, nasamariti koga, podvaliti komu. Zadaci koje je u igri trebalo izvršiti zadržavali su se u sferi dječjega zafrkavanja i nadmudrivanja (tko će koga više nasamariti) i nisu izlazili iz nje. Sve je, dakako, ostajalo u granicama potpuno bezopasnoga.

I treći naziv ove igre – penj – bez velike muke i traganja otkriva i njezinu rasprostranjenost i njezino podrijetlo. I on se rabio u primorskoj Hrvatskoj (što ne uključuje samo Hrvatsko primorje nego, naravno, i Dalmaciju). Potječe od tal. pegno, što znači zalog, a figurativno znak, dokaz (dokaz da predmet doista pripada tom i tom igraču i zalog da će ga izvršenjem zadatka on i otkupiti, iskupiti).

Još jedna igra poznaje fanta, a to je kartanje. U garnituri francuskih igraćih karata fant, dečko ili pub (njem. Bube, dječak, deran) četvrta je karta po jakosti (as, kralj, dama – često i baba – pa onda ovaj ljepotan).

No izvan ovih igara fant može biti i mlad čovjek koji je tek izašao iz dječaštva, a još nije ušao u zrelu dob, mladić, momak, dečko. I mladić, i momak, i dečko može značiti i (nečiji) dragi (njezin mladić, momak, dečko), s tim da dečko (ipak bez prve dvojice) u Hrvatskoj može biti, mefistovski – na estradi, naravno – i netko tko je debelo premašio i sedamdesetu (nekoć se za takvu pratnju ili sponzore govorilo ljubavnik ili jednostavno partner, a danas su to dečki isto takvih djevojaka).

Kako sve vojske regrutiraju u prvom redu mlade ljude, fant je u nekadašnjoj vojsci bio i pješak, infanterist (u infanteriji ili pješaštvu). Naravno da se ti fantovi ne izvode ni iz spolnoga općenja ni iz zaloga ili pologa, nego iz lat. infans, infantis, što znači dijete, odnosno prvotno onaj koji (još) ne govori (ne zna ili ne može govoriti u onom smislu u kojem se to od njega očekuje). To je osamostaljeni niječni oblik participa prezenta lat. glagola for, fari, fatus sum, a znači govoriti, proricati. Infant je u nekim zemljama, najčešće u Španjolskoj (infante), prijestolonasljednik, princ, kraljević, što ne znači, doduše, da nužno mora biti mutav (premda infantom postaje već rođenjem, kad još zaista ne govori), nego znači da je još nezreo, nedorastao (infantilan) da bi samostalno vladao, pa to mjesto njega obavlja regent (lat. regens od regere, vladati). Ni infantkinje – kao ipak manje poželjni izdanci jer ne nastavljaju lozu – nisu iz te carsko-kraljevske sage sasvim istisnute, no osim kao modeli na portretima članova kraljevske obitelji, tek je jedna od njih dobila spomenik, ali tek kad je umrla. To je do danas popularna i rado izvođena Pavana za preminulu infantkinju (1899) velikoga francuskog majstora u dočaravanju atmosfere glazbom, Mauricea Ravela.