Sretan, sretan put

IGRANI FILM: NIKOLA TANHOFER (2)

Sretan, sretan put

H-8... uspio je zahvaljujući baš svojoj formi filma katastrofe, dok trilerski ugođaj proizlazi iz gledateljske svjesnosti da je katastrofa neizbježna, putovanje u sretnu budućnost zamijenjeno je putovanjem autobusom prema budućnosti, ili zlehudoj sudbini

Svijet filma Nije bilo uzalud – Kopački rit uhvaćen poetskom kamerom Slavka Zalara – zatvoren je, uskogrudan svijet, provincija koja varira između ljudske dobrote (stari doktor, njegova kći, lik Antuna Vrdoljaka), koja svjedoči o tradicionalnoj superiornosti izvornoga, seoskoga, nečemu izvanjskom, u ovom slučaju došljaku iz grada; ali ta provincija, do koje odjeci dalekih zbivanja iz grada dolaze tek sporadično, sadržava unutar sebe same pritajeno zlo i svoj negativni pol, u svom unutrašnjem neprijatelju, nazadnim elementima poput seoske vračare Čarke i njezina sina, ubojice. Progres u tu zatvorenu sredinu dolazi izvana – u liku mladoga, gradskog liječnika (Boris Buzančić), koji kao nositelj pozitivnih tendencija donosi neke nove ideale i suprotstavlja se svojom mladom, jugoslavenskom medicinom (slično onoj iz Bauerova filma Samo ljudi, koja po bosanskim sanatorijima vraća vid slijepima) regresivnim idejama seoske vračare. Mladi liječnik idealist donosi cjepivo i javno cijepljenje; vračara – iz profesionalnih razloga jasno – zastupa stare liječničke metode, štiteći svoj posao, ali postajući time – prema dosljednoj fabularnoj (socrealističkoj) provedbi – epitomom natražnjačkih snaga, kočnicom progresa, ali i demoniziranom slikom svega staroga, ne samo predznanstvenoga, nego i protuznanstvenoga, antipozitivističkoga u znanosti (medicini), antiracionalističkoga itd. Toj demonizaciji pridonosi njezin sin – ubojica i potencijalni silovatelj u melodramskoj strukturi trilera koji se razvija oko kćeri staroga doktora, ljubavnog interesa protagonista (uz H-8..., još jedna zapažena uloga Mire Nikolić, koja je nakon Škubonjine Izgubljene olovke iz 1960. više-manje završila karijeru). Sukob staroga i novoga zapleće se: za mladim liječnikom iz grada dolazi njegova zaručnica, koja u stilu Hitchcockove Grace Kelly čita ženski glossy magazin na krevetu, a sve je podvučeno atmosferom, lokalnim utjecajem – sveprisutnom močvarom iz koje se širi neki iskonski strah, osjećaj pritajenoga, vječnog zla, prijetnje. Najvažnije je da fabularni zaplet, koji je danak socrealizmu – doslovce sukob cjepiva i vračanja, to jest starog i novog, progresa i regresa – služi Tanhoferu tek kao povod za film. Trilerski sumračni tonovi, neprestani osjećaj tjeskobe i straha, prisutnost iskonskog elementa močvare, koja simbolički znači suprotnost civilizaciji i progresu (pa se i verbalizira potreba da se močvara isuši i dobiju plodne površine), sveprisutna je tijekom filma, uvedena na samu početku naizgled bezopasnom sekvencom doktorova dolaska u gradić, u kojoj se kao dominantni dojam nameće osjećaj prijetnje, što ga proizvodi tmurna i tjeskobna glazba Mila Cipre. Na kraju filma, premda je nazadni element odstranjen (vračara i sin ubojica), a cjepivo (!) u tipično socrealističkoj apoteozi prihvaćeno kao sinegdoha novoga vremena, ostaje otvoreno pitanje močvare. Močvarno poprište, iskorišteno za gradnju tjeskobe i napetosti, u percepciji nije nužno povezano s eliminacijom vračare kao retrogradnog aktera, što znači da ambigvitet koji močvara kao civilizacijski praelement sa sobom nosi nije nestao. Ako je dakle motiv cjepiva, označitelja novog doba, tek dobar fabularni povod za akcijski melodramski triler u socijalističkom kontekstu propisanoga optimizma, ono što se ponajviše pamti iz ovoga filma upravo su tjeskoba i močvara.

H-8... (Jadran film, 1958) jedan je od onih hrvatskih filmova o kojima se neprestance piše i govori, ne samo neupitni klasik nego i jedan od najpopularnijih hrvatskih filmova uopće. Scenarij Zvonimira Berkovića i Tomislava Butorca (prema Tanhoferovoj i Berkovićevoj ideji) nastao je potaknut dotad najvećom prometnom nesrećom na autocesti Zagreb–Beograd iz travnja 1957, u kojoj je autobus pun putnika stradao u sudaru s kamionom, krivnjom nepoznata automobila čije su tablice počinjale s H-8. Premda vozač nikada nije pronađen, njegova registracijska tablica (tj. prvo slovo i broj) ostali su zapisani u povijesti filma. Ono što je taj film izrazite napetosti i visokoga stupnja gledateljske uživljenosti sa sudbinom likova (vjerojatno, u tom smislu, najempatičniji film cjelokupne hrvatske kinematografije), film u kojem je trilerska napetost provedena nad melodramskom strukturom, učinilo iznimno privlačnim nije samo dubok, humani osjećaj za sudbine običnih ljudi, nego i pripovjedna struktura u kojoj je film izložen. Za razliku od partizanskih freski, koje su se nakon lošega prihvaćanja filmova poput Zastave i Živjeće ovaj narod, morale preoblikovati u intimne priče običnih pojedinaca iz susjedstva (Bauerov Ne okreći se sine) i čekati megalomansko uskrsnuće na tragu ŽON-a u filmovima poput Kozare i Bitke na Sutjesci, Tanhoferov H-8... zapravo je radikalno prekinuo s ratnim i poratnim temama, pozabavivši se nečim tako svakodnevnim i naizgled banalnim kao što je prometna nesreća na cesti. Tragedija je pronađena u prividno neznatnom, svakidašnjem, heroji postaju putnici i vozači sa svojim svakidašnjim, običnim pobjedama i porazima, lutrija saobraćajne nesreće žrtve bira naizgled nasumce, pravda i nepravda nisu podijeljene prema zaslugama. Hvaljen u svoje doba kao prvi uspjeli, i najuspjeliji film s onim što se tada, u želji za odmakom od rata i poraća, nazivalo suvremenom temom, H-8... uspio je zahvaljujući baš svojoj formi. Film katastrofe – a trilerski ugođaj proizlazi iz gledateljske svjesnosti da je katastrofa neizbježna – spojen je s neorealističkim strukturalnim obrascem; putovanje u sretnu budućnost (Kameni horizonti, Cesta duga godinu dana) zamijenjeno je putovanjem autobusom – nimalo slučajno, on simbolički prometuje Autoputom bratstva i jedinstva od Zagreba prema Beogradu – a u njemu se, po uzusima neorealizma, našao presjek cijeloga društva (pa se tako u H-8... nalaze predstavnici različitih socijalnih slojeva, profesija, dobnih skupina, naroda i narodnosti, u mješavini hrvatskih, srpskih i bosanskih govora), mikrokozmos nove Jugoslavije od predratnih građana i intelektualaca do proletera i vojnika na dopustu. Oni, praćeni pjesmom Sretan put u izvedbi Gabi Novak, putuju svatko prema svojoj budućnosti, ili zlehudoj sudbini, otkrivajući svoje male mikropovijesti i mikrostorije koje će – u neprestanoj ljudskoj interakciji i mijenjanju mjesta na sjedalima – postati potpuno nevažne u srazu s lutrijom fortune, dok se film – Tanhoferova ôńáăůäßá – mabuzeovski poigrava kako s likovima, premještajući ih po naizgled neuhvatljivim (dramaturškim) nitima sudbine, tako i s gledateljima, vežući ih uz likove i navodeći simpatije i antipatije prema likovima koje će zatim sudbinskom (ali i scenarističkom) igrom razmjestiti u konačnom poretku smrti i života.

(nastavlja se)

Tomislav Šakić