Slomi nogu!

Stratford Break a leg izraz je kojim glumci jedni drugima požele sreću pred premijeru. E pa Frances Barber, glumica koja je u dugo očekivanom Kralju Learu Royal Shakespeare Company trebala igrati Gonerilu zaista je pala s bicikla i – slomila nogu. Produkcija je zato kasnila dva mjeseca, ali sad, kad je konačno stigla premijera, predstavom su svi oduševljeni, a dobar dio zasluga, kažu kritičari upravo je u onoj slomljenoj nozi. Naime, Ian McKellen u naslovnoj ulozi to je vrijeme iskoristio da bi razradio svoju ulogu, pa je produkcija u režiji Trevora Nunna zablistala u punom sjaju. To je najbolji Lear kojeg je Engleska vidjela proteklih desetljeća, složna je kritika, a McKellen u naslovnoj ulozi koju je čekao godinama ogolio je, čak i doslovno, taj složeni karakter, izazvavši pravu euforiju publike.

Al-Qaeda na sceni

New York Trend dokumentarnoga, politički angažirana kazališta i dalje je vrlo popularan na anglo-američkim scenama, a mogućnosti forme čine se neiscrpnima. Nikoga zato nije iznenadilo da je na scenu izišao kao glumac i autor i poznati novinar Lawrence Wright. Moj izlet u Al-Qaedu dokumentarna je predstava, adaptacija njegove knjige The Looming Tower: Al-Qaeda and the Road to 9/11, koja je upravo nagrađena Pulitzerom. Istraživanje korijena terorizma toliko je uzbudilo Ameriku da je Wright odlučio izaći i na scenu i u kombinaciji kazališta i predavanja zainteresirati brojnu publiku. U režiji Gregoryja Moshera predstava kombinira suvremenu povijest s autorovim opservacijama o sve većem raskolu između zapadnih vrijednosti i islamskoga fundamentalizma, što rezultira terorizmom. Predstava koja uznemirava, kako su je opisali u medijima, još je jedan aktualan prinos scenskom dokumentarizmu.

Kineska kazališna olimpijada

Peking Kina se polako zagrijava za Olimpijadu, iz čega profitira i kultura. Dok traju pripreme za veliki kazališni festival koji će se događati u vrijeme najveće sportske manifestacije scene ipak ne miruju, štoviše, Kinezi polako uvode inozemna imena. Tako će se ovoga tjedna pekinškoj publici s produkcijom Shakespeareove Oluje predstaviti Barrie Rutter, koji sljedeće godine na festivalu režira Romea i Juliju. Britanska Oluja, u produkciji Northern Broadsides Theatre Company, gostovat će u kazalištu Capital kako bi obilježila stotinu godina od osnutka tog teatra. Inače, Oluja je u engleskim medijima svojevremeno ocijenjena inovativnom, jer, primjerice, umjesto olujnoga nevremena ona počinje nježnim zvukovima ksilofona i krikovima galebova. Ruttera nimalo ne brine koliko će produkcija biti razumljiva širokoj kineskoj publici, Shakespeareova je emocija univerzalna, tvrdi redatelj, zašto onda ne bi uspjela i u Kini?

Čudo u Tokiju

Tokio Japansko kazalište ima neke bitne sličnosti s kineskim: s jedne strane stoji tradicionalna kazališna umjetnost koja se njeguje i dobro financira, s druge su gostovanja istaknutih, najčešće britanskih kazališnih trupa i redatelja. I jednu i drugu scensku kulturu muči nedostatak mladih ljudi koji bi donijeli i svoje, nove estetike. U Japanu se, čini se, konačno dogodilo čudo. Čudu je ime Jukiko Motoja, ona ima samo 27 godina, dramatičarka je, redateljica, osnivačica kazališne grupe, glumica, ali i DJ, kolumnistica i spisateljica. Vrlo brzo postala je miljenica medija – lijepe je vanjštine i vrlo britka jezika. Final Fantastic Super No-Flat njezina je nova premijera, koja je izazvala nevjerojatnu medijsku pozornost možda i zato jer govori o otuđenoj japanskoj suvremenosti i mladima koji se druže na internetskim portalima posvećenima – samoubojstvima.

Jasen Boko