Škola (ni)je gotova!

Škola (ni)je gotova!

Iznimno je Nikšić pridonio projektima za gradnju škola. Njegove škole krase brojna naselja koja su se intenzivnije počela razvijati nakon Drugoga svjetskog rata, ponajprije Dubravu i Novi Zagreb. Sveukupno je realizirao četrnaest škola, koje su svojim oblikovanjem omogućile primjenu suvremenih pedagoških načela

Ove se godine obilježava dvadeseta obljetnica smrti arhitekta koji je označio hrvatsku arhitekturu druge polovice 20. stoljeća. Riječ je o Radovanu Nikšiću, široj javnosti najpoznatijem po projektu i izvedbi zgrade Pučkog otvorenog učilišta (Radničkog sveučilišta) u Vukovarskoj ulici u Zagrebu, za koju je, s koautorom Ninoslavom Kučanom, nagrađen Nagradom grada Zagreba 1961.

Njegovo djelo javnost je mogla detaljnije upoznati 2005. kada je u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU otvorena izložba Radovan Nikšić 1920–1987: Arhiv arhitekta. Izložbu su koncipirale Ivana Nikšić Olujić i Dubravka Kisić, a popratio ju je katalog koji je prerastao uobičajene okvire kataloga izložbe i postao svojevrsnom monografijom, pridonijevši tako poznavanju opusa arhitekta, ali i opće slike hrvatske arhitekture. Iz kataloga saznajemo o arhitektovu profesionalnom i privatnom životu, njegovim putovanjima i razmišljanjima, njegovim projektima i izvedbama.

Radovan Nikšić autor je tridesetak realizacija te brojnih projekata za koje je osvojio jednako brojne nagrade. Na početku profesionalnoga djelovanja surađivao je sa svojim profesorom Zvonimirom Vrkljanom na izgradnji Veterinarskog fakulteta i to mu je iskustvo odredilo karijeru koja obiluje upravo obrazovnim ustanovama, spomenimo samo četiri osnovne škole u Dubravi i Prirodoslovno-matematičku gimnaziju na Jordanovcu. Osim projektiranjem, bavio se i znanstvenim i pedagoškim radom. Predavao je na Arhitektonskom, Građevinskom i Prometnom fakultetu i obrazovao nove naraštaje stručnjaka, koji su usvojili sva načela kvalitetne izgradnje i nastavili tradiciju zagrebačke arhitektonske škole.

Iznimno je Nikšić pridonio svojim projektima za gradnju škola. Njegove škole krase brojna naselja koja su se intenzivnije počela razvijati nakon Drugoga svjetskog rata, ponajprije Dubravu i Novi Zagreb. Sveukupno je realizirao četrnaest škola, koje su oblikovanjem omogućile primjenu suvremenih pedagoških načela, a njihove staklene opne omogućile su maksimalno osvjetljenje prostora i kontakt s okolišem. Sve su te škole dale pečat daljoj urbanizaciji naselja u kojima su nastale i zapravo su epicentar razvoja novih zagrebačkih četvrti. U posljednje vrijeme, nažalost, neke od njih prati negativan kontekst zbog napisa u medijima o njihovoj navodnoj lošoj kakvoći i neprimjerenosti za dalju uporabu.

Nedavno se posebice aktualizirao problem škole u novozagrebačkom naselju Trnsko koja je dotrajala i više ne odgovara sigurnosnim uvjetima. Došlo je do polemike između predstavnika Vijeća roditelja i struke. Roditelji žele rušenje zgrade i gradnju nove, dok struka smatra da to ostvarenje ima kvalitete koje bi trebalo očuvati za buduće generacije arhitekata, pa i šire, te da bi školu trebalo zaštititi i po mogućnosti obnoviti. Škola je zbog nedovoljna održavanja postala sigurnosnim hazardom, no njezino rušenje ipak nije opravdano. Roditelji tvrde da je škola ionako montažnoga tipa i da je bila izgrađena kao privremeno rješenje, no to nije posve točno. U svakom slučaju ne bi se smjelo dopustiti da ona bude srušena zato jer ipak predstavlja onodobnu arhitekturu i znak je vremena. Nije lako smisliti konačno rješenje, no drastične mjere nikad nisu prikladne, pa tako ni sada.

Sličnu sudbinu dijele brojne školske zgrade, nebitno iz kojega razdoblja, a tako će čini se i ostati dok školstvo bude dijelilo budžet iz istog ministarstva kao i sport. Mjerodavne ustanove i zavodi za zaštitu spomenika samo na papiru štite škole, no ne daju konkretnu potporu. Takve sudbine nisu pošteđene ni starije građevine. Primjerice, međuratna arhitektura ostavila je Zagrebu djela svjetske vrijednosti, poput Zemljakovih škola na Selskoj cesti ili Jordanovcu. No čak ni to nije dovoljno da se nešto učini, te da se spriječi dalje propadanje zgrada, koje bi trebale ostati za budućnost kao pokazatelji razine razvoja hrvatske kulture. Stoga nije ni čudo da se mnogo mlađe zgrade ne smatraju dovoljno vrijednim pažnje, poput škola Radovana Nikšića iz 1960-ih i 1970-ih. Kao da bi trebalo dopustiti da rok trajanja zgrade isteče, da škola bude gotova i onda bi je se trebalo srušiti. Pitamo se kako to da su nama u baštini ostali spomenici ranijih razdoblja, od antike do baroka? Je li za to zaslužna svijest onodobnih građana i institucija odnosno nes(a)vjesnost današnjih? Arhitektura 19. stoljeća, a pogotovo dvadesetoga, još nije valorizirana, te je kao takva prepuštena sama sebi, odnosno apelu pojedinih stručnjaka koji su prepoznali njezinu vrijednost. Dakle, ako se mislimo odnositi prema toj arhitekturi kao prema proizvodu s vijekom trajanja, onda će se za stotinjak godina pisati o povijesti hrvatske arhitekture do 19. stoljeća, pa će potom nastupiti crna rupa, a nakon toga — tko zna?

S istim se problemom suočava i zgrada Radničkog sveučilišta u Vukovarskoj ulici. To je Nikšićevo najpoznatije ostvarenje stvoreno u suradnji s Ninoslavom Kučanom i Bernardom Bernardijem. Projekt je nastao 1955, a izveden je 1961. U međuvremenu od zamisli do izgradnje projekt je doživio promjene koje su rezultat Nikšićeva boravka u Nizozemskoj i druženja sa svjetski poznatim imenima, npr. Johannesom Van den Broekom, Jakobom Bakemom, Jacobusom Johannesom Pieterom Oudom, Gerritom Rietveldom. U duhu neoplasticizma

Nikšić se odlučuje za kompoziciju jednostavnih kubusa, čije su plohe raščlanjene staklenim opnama, a volumeni ritmizirani igrom punine i praznine. Taj Gesamtkunstwerk zarana je prepoznat kao antologijsko djelo hrvatske poslijeratne arhitekture čiji su autori odmah nakon izgradnje objekta nagrađeni Nagradom grada Zagreba za najbolje ostvarenje u 1961. godini. Međutim, unatoč vrijednosti kojom je objekt zadužio hrvatsku arhitekturu, nije imao mnogo bolju sudbinu od već spomenutih školskih zgrada. Objekt je u lošem stanju i potrebno ga je obnoviti. Interijer i inventar koji uključuje dizajnersko pokućstvo Bernarda Bernardija također su opustošeni. No neriješeni vlasnički odnosi onemogućuju dalju akciju. S urbanističkoga stajališta situacija je isto toliko loša, ako ne i gora. Naime, u neposrednoj blizini, preko puta ulice Ivana Lučića, preko noći niknuo je neboder koji nastoji zasjeniti, u doslovnom i prenesenom smislu, Nikšićevo zdanje. Zgrada Učilišta horizontalnom se impostacijom pokušala prilagoditi okolnim obiteljskim kućama i stambenim zgradama, ne narušavajući njihov integritet. Arhitekti su savršeno interpolirali modernu građevinu u naselje i povezali zapadni i istočni dio Vukovarske ulice, čiji je intenzivan razvoj počeo pedesetih godina. Za razliku od toga, kada je devedesetih počela divlja izgradnja naselja Vrbik, istovremeno je počela devastacija urbane cjeline koja okružuje zgradu Učilišta. Konačni udarac zadan je izgradnjom staklenog suncobrana, koji ipak nikad neće i ne može zasjeniti antologijsko ostvarenje Nikšića i Kučana.

Silvija Limani