Sizifov posao

Sizifov posao

Dubravko Jelačić Bužimski, Plava krvna zrnca. Priče, ALFA, Zagreb, 2006.

Nakon dvije zbirke pripovijedaka (iz ranih sedamdesetih), tri romana za mladež (iz osamdesetih), devet drama (u razdoblju od 1973. do 1995) i dvije zapažene televizijske serije (Troje u dvorcu i Razgovor sa sjenama), Dubravko Jelačić Bužimski objavljuje novu knjigu priča, obuhvativši u njima razdoblje od posljednjih dvadeset godina. U tu zbirku proza pod simboličkim naslovom Plava krvna zrnca uvršteno je petnaest priča i svaka od njih kreativni je svijet za sebe, a povezuje ih umijeće kazivanja s jakim dramatskim nabojem. Od prve priče, Čovjek koji je volio Zagreb, pa do posljednje, Plava krvna zrnca, odvijaju se neobični događaji s neočekivanim, gotovo tragičnim zapletima, u kojima prevladava neuljepšana zbilja. U tom kolopletu krute, nesmiljene realnosti lome se i destruiraju ljudski životi, sustavno se i kritički poentiraju, sa zamjetno naglašenim sarkazmom, suvremena globalistička, trendovska stajališta, u kojima su kriteriji neodrživi i neprihvatljivi, ali se promiču usprkos svemu. U priči Totalni teatar zbilja se izobličuje. Žrtvuje se autentičnost tekstova za volju proizvoljnih, destruktivnih efekata. Sve je podvrgnuto egzaltiranoj želji za nečim tobože novim i izvornim. Umjetnost je svrgnuta s pijedestala, a neke destruktivne, malformantne sile nameću svoj lažni fizis. Neki nevidljivi edil dirigira zbivanjima gurajući ih nemilosrdno u opstrukciju i besmislenost. Tako će u sarkastično osmišljenoj priči Tohu i Bohu trijumfirati ljudska glupost i nekritička povodljivost, kriteriji su izopačeni i mrtvi. Obična crna vreća svakojakog smeća i otpadaka koji raspadajući se šire smrad i ljepljivu masnu tekućinu postat će remek-djelo, umjetnička tvorevina o kojoj će se pisati panegirici.

Vještim kritičarskim skalpelom Bužimski razotkriva strahote poremećenih umova u ratničkim pohodima na nevine i neobranjene, zlu izložene živote kojima je jedino sigurna muka i smrt. Priče Ah, to si ti i Pljuvanje Isusa ljeta Gospodnjega 199… tragična su bilanca osvajačkoga ludila protiv čovječnosti, suživota i mira. U tim pričama programirana mržnja uništava ljudskost, a paranoja se širi poput kuge. Dani sreće mira i ljepote o kojima tugaljivo snatri Bužimski u priči Slika koja nestaje stvar su neke druge prošlosti, koja je definitivno prohujala.

Možda bismo trebali više voljeti svijet oko sebe, ljude, grad u kojem živimo (Čovjek koji je volio Zagreb). Dubravko Jelačić Bužimski pokušava nam to reći na svoj pomalo buntovnički, odrješit način, tražeći u nekim događanjima zrnce imaginarne sreće (Književna večer s večerom, Najljepši gol na svijetu). Treba biti angažiran srcem i umom, kao da nam poručuje pisac. Pa ipak, nakon čitanja proze Plava krvna zrnca ta plemenita težnja postaje upitna. Ostaje zdvojnost i sumnje. Jer, ljudska se glupost i pohlepa ponavljaju. Škvadre sustavno djeluju, a trud oko obnavljanja načete ljudskosti Sizifov je posao…

Ljerka Car Matutinović