RUKOPIS

RUKOPIS

Nedavno sam objavio članak u nekom studentskom časopisu. Dok smo se dogovarali za suradnju, upitao sam mladoga urednika koji je rok za predaju rukopisa. Dečko me pogledao zaprepašteno, kao da mu se čini kako me uhvatila galopirajuća senilija, te mu kanim doista predati rukom pisan tekst. Onda se požurio da mi objasni kako svoj članak mogu predati na disketi ili ga poslati mejlom. I, stalno je govorio o tekstu, dok mu je termin rukopis, kako se činilo, bio posve stran.

Tada sam shvatio da nas dvojica ne pripadamo samo različitim generacijama, nego i različitim terminološkim sustavima. Jer, u moje se vrijeme predavao isključivo rukopis, i taj je termin stajao i u izdavačkom ugovorima, koliko god da je svatko znao da nije riječ o tekstu koji je napisan rukom, nego o tekstu pisanu na stroju. Ali, nekako se činilo da se tim terminom naglašava autorski karakter teksta, pa čak i njegova vrijednost. A danas se veza između ruke i pisanja posve izgubila: nitko više i ne pomišlja da bi se književni tekst namijenjen tisku mogao i rukom napisati, niti se itko prisjeća da su nekada pisci predavali izdavačima isključivo autografe (koji su, k tome, često postojali samo u jednom primjerku). Ukratko, zbila se epohalna promjena.

A zbila se zbog načina na koji danas tekstovi nastaju. Nastaju oni tako da netko sjedi pred kompjutorskom tipkovnicom, kvrcka po njoj prstima, i tekst se pojavljuje na ekranu. A to je nešto posve drugo nego kad se pero umače u tintu i potom povlači po papiru. Tekst je sada izgubio svoju materijalnu komponentu. A prije je ta materijalna komponenta imala čak dva lica: ono koje se tiče autora, i ono koje se tiče sama teksta.

Pisanje je u to doba bilo i fizički posao i pisac je na vlastitim mišićima osjećao nastanak djela. Osjećao ga je najprije tako što je bolje i poletnije pisao dok bi bio oran i svjež, a poslije bi mu se ruka umorila, pa bi mu i smišljanje teksta teže padalo. Ona prvobitna svježina nije rezultirala samo ljepšim i čitljivijim rukopisom, nego je ona proizvodila i bolji smisao. Umor je, s druge strane, često činio da rukopis postane ružan, a radnja priče zbrzana i površna: koliko god da je glava htjela još pisati, ruka više nije mogla. Tekst je u svim svojim dimenzijama bio rezultat autorova tjelesnog i duhovnog stanja, i otkrivao je vezu između tijela i duše.

Zato je bila važna i materijalna strana gotovog rukopisa. Taj je rukopis mogao biti jednolik i uredan ili grčevit i živčan. A to onda nije određivalo samo čitljivost teksta, nego i odnos čitatelja prema njemu: kad bi pisac dao prijatelju na čitanje svoj novi rukopis, onda je o fizičkom izgledu toga rukopisa umnogome ovisio i prijateljev sud. Još više, kad bi rukopis stigao do izdavača, onda je ovaj često na temelju grafičke slike toga rukopisa donosio odluku hoće li ga tiskati ili neće.

Tako je u to vrijeme tekst posve opravdavao svoje ime, jer on je doista bio tkanje. Autor nije bio samo idejni tvorac šare koja se na tkanju vidi, nego je on bio i izvođač fizičkoga dijela posla, svake očice, svakoga slova. On je tada u tekst ulagao mnogo više i uz mnogo veći rizik. Autor je, ukratko, u potpunijem smislu bio autor.

Zbog toga se u ono vrijeme drukčije i pisalo. Ako je čovjek znao da stvaranje teksta podrazumijeva stanovit fizički napor, pa čak – moglo bi se kazati – i nemale žrtve, onda je pisanju pristupao odgovornije. Nije želio da mu tolika muka ode u vjetar, pa bi zato dobro razmislio prije nego što sjedne pisati. I, kad bi jednom sjeo, obično bi i dotjerao stvar do kraja. To je vrijedilo čak i onda kad se pisalo na stroju, jer i stroj je tražio tjelesni napor, a daktilografkinje su imale povlašten staž kao rudari.

Danas je, dakako, sve obratno od toga. Pisanje više nije nikakav napor, ono teče lako i jednostavno, kao da se misli ravno iz glave pretaču na monitor. Nema više materijalne dimenzije ni kod pisca ni kod teksta.

Pisac ne oblikuje svoj tekst u fizičkom smislu: on odabere nekakav font i u tom fontu piše, pa mu računalo određuje sve grafičke komponente teksta. Pritom pisac nema osjećaja da radi išta definitivno: uvijek može ispraviti ono što je napisao, može cijele ulomke premještati s mjesta na mjesto i, uopće, može činiti s tekstom što ga je volja. On više nije tkalac koji tka, nego dijete koje se igra; nema tu više nikakve odgovornosti. Neizbježno je onda da se taj nedostatak napora i rizika uvuče i u sam smisao teksta, te da i on postane neodređen i sam sebi nevažan.

Da postane, dapače, sasvim uvjetan. Jer, kad današnji pisac piše, onda njegov tekst zapravo ne postoji, jer on je tek niz električnih impulsa koji su raspoređeni na određeni način. Tekst postoji samo virtualno, i zato se dobiva osjećaj da ga zapravo i nema. Čak i onda kad izađe u knjizi, tekst zadržava nešto od te svoje virtualnosti, pa se svagda čini da se u njemu još može štošta promijeniti. Zato su današnje knjige tako lepršave i tako se lako zaboravljaju.

Pokušao sam o svemu tome govoriti onome mladom kolegi koji je došao k meni radi teksta za časopis. On me ljubazno saslušao, a onda mi je otkrio kako on vrlo dobro zna sve to o čemu ja govorim, te da nije ta simbolična strana stvari bila uzrok njegova straha kad sam mu spomenuo rukopis. Nego, priznao mi je, pozvao je na suradnju i jednoga mog kolegu, a taj još nije prihvatio kompjutore, nego predaje redakcijama tekstove pisane na stroju. Na pomisao da bi mu mogao stići još jedan takav prilog, urednik se smrznuo od straha.