Radost fotografiranja

Radost fotografiranja

Objedinjujući okvir ove izložbe nije umjetnička kvaliteta radova, ni bilo koja tematska ili stilska odrednica, nego potreba svih njih (i nas) da fotografiramo. Zagonetka te potrebe, koja je postala tako uvriježena da smo izgubili iz obzora njezin razlog, ono je što intrigira misao kustosa i što oni izborom radova nastoje odgonetnuti

U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu otvorena je tradicionalna godišnja izložba fotografija u organizaciji Hrvatskoga fotosaveza, kojom se naizmjence predstavlja nacionalna odnosno međunarodna fotografska produkcija. No suprotno revijalnim pregledima na Salonima fotografija raznih fotoklubova, Hrvatski fotosavez, povjeravajući koncepciju i selekciju svojih godišnjih izložbi pojedinom kustosu ili kustosima, uvijek nastoji prepoznati specifičnosti suvremenoga fotografskog trenutka i pitanja koja se njima otvaraju. Ovogodišnji par kustosa, Marina Viculin i Igor Kuduz, prilično hrabro i radikalno iznevjerio je uobičajeno traženje dominantnih umjetničkih preokupacija kao mogućega tematskog ili problemskog okvira izložbe, i okrenuo se sociološkom aspektu, činjenici sveprisutnosti i rasprostranjenosti fotografiranja kao takva. Odabrani naslov izložbe u obliku pitanja Volimo li gledati druge ljude? aluzija je na voajerski užitak kao moguće ishodište naše fotografske intervencije u zbilju, i znači izazov, sitnu provokaciju, poziv na razmišljanje o nečemu tako samorazumljivu kao što je to postalo fotografiranje, opće mjesto naše svakodnevice, uobičajena pratnja naših života. Svi fotografiramo, bljeskamo i škljocamo na proslavama, ljetovanjima, pri obiteljskim okupljanjima, slažemo slikovne obiteljske pripovijesti u fotoalbume, odnosno računala, gomilamo slike koje više možda i ne stignemo pregledati, mirni jer smo sačuvali, pohranili dragocjene trenutke za budućnost. Lakoća (i ekonomičnost) fotografiranja više i ne traži od nas da biramo trenutke, možemo fotografirati stalno, što god nam se hoće, kad god nam se hoće, greške nisu sudbonosne, samo se izbrišu iz memorije našega digitalca, i krećemo dalje. Neke od fotografija na izložbi zapravo posve nalikuju fotografijama koje svatko od nas ima u svom fotoalbumu, proslave rođendana, obiteljska okupljanja, ljetovanja… samo u većem formatu. Uz autore fotografe profesionalce, na izložbi su podjednako i ravnopravno predstavljene fotografije amatera, ljudi poput nas koji fotografiraju iz nekih drugih pobuda, bez umjetničkih pretenzija. Jer objedinjujući okvir ove izložbe nije umjetnička kvaliteta radova, ni bilo koja tematska ili stilska odrednica, nego potreba svih njih (i nas) da fotografiramo. Zagonetka te potrebe, koja je postala tako uvriježena da smo izgubili iz obzora njezin razlog, ono je što intrigira misao kustosa i što oni izborom radova nastoje odgonetnuti. A odgovor traže iza i iznad poriva za umjetničkim izražavanjem, dublje u našoj (pod)svijesti, jer ako on i stoji u korijenu nastanka umjetničkih fotografija na ovoj izložbi, kako objasniti nastanak svih onih fotografija očigledno bez ikakvih umjetničkih pretenzija? Koja potreba stoji u njihovu ishodištu? Potreba za komunikacijom, voajerizam, bijeg od sebe, upoznavanje sebe kroz druge, otvaranje svijetu? I nisu li ta pitanja podjednako u ishodištu nastanka serije fotografija Ivana Posavca i Mije Vesovića, dnevničkih fotografija Petra Dabca, obiteljskih fotografija Jasenka Rasola, Inge Mateljić i Luke Gusića, fotografija rođendanskih proslava i tuluma (Maja Moro, Vanja Zaric), snimki s ljetovanja (Irena Stanković), promišljenih studijskih portreta (Stanko Herceg), formalno osmišljenih kadrova Ane Opalić i Marka Ercegovića, koloristički rafiniranih panoramskih vizura Žarka Vijatovića, duhovitih snimki mobitelom Gorana Trbuljaka? Autori izložbe ne nude odgovor, tek svom pitanju pridružuju vlastito izlaganje pogledu kroz objektiv Borisa Cvjetanovića. Volite li gledati druge ljude — pogledajte izložbu.

Maša Štrbac