Pravo na javnu riječ

Pravo na javnu riječ

To je bit demokracije i javnosti. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a svi mi zajedno moramo svakomu omogućiti da ga i iznese. A tada, u javnoj raspravi, snagom argumenta, ukazati na ono što je dobro, a što loše, što je prihvatljivo, a što nije

Medije je potresla najnovija crnogorska afera: skupina intelektualaca oštro je prosvjedovala protiv odluke Internacionalne lige humanista da se dodijele nagrade Mili Đukanoviću i Svetozaru Maroviću.

Velebna svečanost ispuhala se poput balona. Nijedan od najavljenih dobitnika – a sve su to ugledna imena poput Havela, Kučana i Mesića – nisu se odazvala i nisu sudjelovala u dodjeli nagrada.

Skandal je velik, ali i znakovit, jer sve je počelo apelom skupine crnogorskih intelektualaca koji su tražili od bivšega češkog predsjednika Vaclava Havela da se distancira od dodjele nagrada. Potpisnici smatraju da »dodjeljivanje nagrada za mir i humanizam Đukanoviću i Maroviću predstavlja uvredu žrtvama rata, jer su od 1990. do 1997. godine slijedili politiku Slobodana Miloševića čiji su rezultati zločini i stotine hiljada mrtvih i izbjeglih na prostoru bivše Jugoslavije«. Tako je krenula lavina koja je završila fijaskom. Javnost u više zemalja bila je temeljito izvještavana o svakoj pojedinosti skandala, a posebice o napadima na intelektualce koji su minirali nagradu. No, ništa nije moglo spriječiti snagu javnoga protesta.

Nekako istodobno drugi skandal potresao je Hrvatsku. Anna Maria Grünfelder, teologinja i žestoka kritičarka Katoličke crkve, obznanila je kako se povlači iz javnosti »zbog prijetnji s Kaptola.« Prema izvještaju »Slobodne Dalmacije« ona je izjavila: »Određeni crkveni krugovi izvršili su veliki pritisak na mene i moju obitelj, a ja ne želim da moji bližnji pate zbog mog angažmana u medijima.« Glasnogovornik Biskupijata opovrgnuo je da je itko na toj razini prijetio teologinji, ali skandal je bio neizbježan.

Što je zajedničko tim dvama toliko različitim skandalima? Jedan je imanentno politički i odnosi se na raskrinkavanje sudjelovanja političara u ratu te traženje njihove odgovornosti. Crnogorski intelektualci nisu mogli prešutjeti da je nagrada izrugivanje žrtvama rata, a dodjeljuje se za »mir i humanost«.

A Anna Maria Grünfelder pak nije mogla ne iskazati svoja stajališta, kao teologinje, o djelovanju Crkve. Oba ta čina povezuje snažna potreba, ali i pravo intelektualaca da reagiraju na zbivanja i iznesu javno svoja stajališta. Jedan je bio iznimno uspješan: crnogorski intelektualci uspjeli su pokrenuti međunarodno javno mnijenje i pokazali da ipak sve ne prolazi.

Anna Maria Grünfelder nije bila te sreće i ne izdržavši napade izabrala je povlačenje u tišinu. A to nije samo njezin osobni poraz. To je poraz svih hrvatskih intelektualaca. To je pobjeda onih koji uzimaju pravo na apsolutnu moć. To je pobjeda onih koji će radije ušutkati glas kritike negoli razmotriti i argumentima osporiti tuđa stajališta.

Crnogorski intelektualci zabilježili su vrijednu pobjedu u stvaranju javnosti u svojoj tek osnovanoj državi. A hrvatski intelektualci razmišljaju vrijedi li se javno boriti za svoja stajališta.

Tko će, ako ne intelektualci, javno djelovati i boriti se za svoja stajališta? Tko će, ako ne intelektualci, čak i pod cijenu vlastite sigurnosti, javno ukazati na negativnosti? I, tko će, ako ne intelektualci, pokretati javne rasprave i tražiti bolja rješenja?

To je bit demokracije i javnosti. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a svi mi zajedno moramo svakomu omogućiti da ga i iznese. A tada, u javnoj raspravi, snagom argumenta, ukazati na ono što je dobro, a što loše, što je prihvatljivo, a što nije. Prijetnje dovode do povlačenja s javne scene, kao što je to odlučila učiniti Anna Maria Grünfelder. Nadajmo se da će to ipak biti samo privremeno.