Posrnuli pastiri

Posrnuli pastiri

Zbog intrigantnih premisa i neočekivanih zaključaka, priču o jednoj velikoj izdaji, ne bez narativnih pukotina koje otvaraju mnogi dotaknuti i neobrađeni motivi, ali s discipliniranom glumačkom postavom, treba čitati između redaka, gdje se skriva prava priča o zanimanju agent

Ma koliko se svaki novi nastavak bondijade trudio održati junački (i eskapistički) mit o tajnim agentima, špijuni na filmu više nisu ono što su bili. S koje god strane nekadašnje željezne zavjese pogledali, koju god ideološku opciju agentura zasijecali, filmovi ozbiljniji od parodičnoga spektakla među njihovim će uzdanicama prije potražiti osamljene, depresivne i islužene ljude, nego samouvjerene, tvrdokorne i uspješne službenike neke velike sile ili organizacije. Nakon njemačkoga Života drugih, gdje je humaniziran tvrdokorni istočnonjemački stasijevac i De Nirove epske pseudokronike postanka CIA-e u Dobrom pastiru, niz psiholoških špijunskih drama u kojima su tajni agenti u konačnici antijunaci, pa mogu izmamiti i simpatiju, nastavlja američka Pukotina. S mnogo manje gromoglasnih preporuka od prethodnika i u razmjerno asketskom produkcijskom aranžmanu, špijunski triler Billa Raya, možda čak i dublje od prethodnika, ulazi u intimni prostor agenata, pretvarajući špijunažu u psihološki rat djelatnika same obavještajne službe. Gledajući iz te suženije, komornije perspektive, među obavještajcima intimne žrtve rastu, a razlozi za bavljenje tom vrstom posla ostaju nedokučiva tajna koja s ideološkom motivacijom i uvjerenjima ne mora imati nikakve veze.

Novi dosje koji to potvrđuje nosi ime Roberta Hanssena, autentičnog američkog agenta, za kojega se nakon više od dvadeset godina služenja u FBI-u utvrdilo da je surađivao s KGB-om, a nakon raspada Sovjetskog Saveza i s ruskom obavještajnom službom. Iste godine kada su napadači na Svjetski trgovački centar iskoristili rupe američkoga sigurnosnog sustava, izazvavši istodobno novu američku paranoju i novu bipolarizaciju svijeta, FBI je otkrio pukotinu u svojem špijunskom sustavu, koju je otvorenom držao uzoran obiteljski čovjek, ekstremno bogobojazan katolik i nadasve oprezan obavještajac. Hanssen je dugogodišnjim krtičarenjem za Ruse matičnoj službi nanio velike materijalne i ljudske štete, no nadređenima je bio sumnjiv ponajprije zbog svojih navodnih perverznih (pornografskih) sklonosti. Prema filmskoj priči, u strogo nadziranoj unutrašnjoj akciji prokazao ga je mlađahni Eric O’Neill, također katolik oženjen imigranticom, kojega su mu nadređeni odredili kao najbližeg suradnika i smjestili u njegov ured, obećavši mu titulu agenta za dobro obavljen posao.

U komornom i hladno bezličnom kancelarijskom ambijentu, gdje su Clintonove zidne slike netom zamijenjene onima Busha mlađeg (što u filmu o špijunskim pukotinama nije samo realistički motivirano nego i vrlo znakovito), redatelj Ray inteligentno i manipulativno (gotovo na način Davida Mameta) dramatizira sukob ne samo dviju tajnih misija nego i dvaju karaktera i dviju osobnih priča. Kada ne čeprka po torbi i datotekama izrazito sumnjičava i oprezna šefa, nedovoljno iskusni O’Neill pokušava se približiti Hanssenu prakticiranjem vjere (molitve) u uredu te rušenjem granica između privatnosti i profesije, pa se ono žanrovski neizbježno mehaničko nadmudrivanje na (profesionalnom) terenu, nastavlja i intenzivira psihološkim sredstvima u privatnom prostoru. Upravo ta dimenzija priče jest ono što Pukotinu čini pomalo apartnim špijunskim trilerom, kojemu napetost, uz spori ritam, potpiruje suzdržano i podmuklo partnerstvo između dosljedno nepronična Chrisa Coopera (Saylesova osamljena zvijezda) ledena pogleda i njegova nužno prijetvorna uhode (Ryan Phillipe). Kao poseban začin, umjesto nekog višeg razloga, stiže i neočekivano Hanssenovo priznanje da je kao agent nižega ranga radeći kao krtica uživao u osjećaju nadmoći, ali i O’Neillovo odustajanje od pastirske službe zbog koje je na kocku bio stavio svoju intimu. Zbog intrigantnih premisa i neočekivanih zaključaka, priču o jednoj velikoj izdaji, ne bez narativnih pukotina koje otvaraju mnogi dotaknuti i neobrađeni motivi (primjerice, Hanssenova perverznost), ali s discipliniranom glumačkom postavom (tu je i funkcionalno šefovski hladna Laura Linney), treba čitati između redaka, gdje se skriva prava priča o zanimanju agent, osobito u zemlji stričeka Sama.

Diana Nenadić