Pod duginim lukom

Pod duginim lukom

Snježana Grković-Janović, Dugin grad, Naklada Bošković, Split, 2006.

U splitskoj Nakladi Bošković protekle je godine tiskana neobično zanimljiva knjiga Snježane Grković-Janović s naslovom Dugin grad, a potaknuta je njezinim mladovanjem u Sarajevu, »gradu zatišja i rasta« od završetka Drugoga svjetskog rata do kraja pedesetih godina. Snježanu Grković-Janović već poznajemo kao autoricu romana Striborovim stazama (Laus, 1997) – tematski i stilski svojevrsna nastavka Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić (o kojoj je objavila i studiju Osam mudrosti Ivane Brlić-Mažuranić u nakladi Golden marketinga, 2004). Autorica je nagrađenoga romana Ukradeno proljeće (ŠK, 2002) te još dva romana i jedne slikovnice za djecu. U biografskom žanru već se okušala, objavivši memoarsku prozu Čarobni brežuljak i opsežno biografsko i kulturno-povijesno djelo o hrvatskom zdravstvu i sestrinstvu Sestra Lujza (Naklada Bošković, 2003). Rođena u liječničkoj obitelji 1933, spisateljica je odrastala u Zagrebu, Splitu i Sumartinu na Braču (o postanku i razvoju toga primorskog mjesta objavila je modernu povjesticu Svetac na otoku 2006). Kad je završio rat u kojem joj je majka umrla od tifusa, otac je prihvatio poziv da se s obitelji preseli u Sarajevo kako bi sudjelovao u utemeljivanju Medicinskoga fakulteta. Kako se specijalizirao za liječenje sušice, utemeljio je i Kliniku za plućne bolesti.

Polaženje Učiteljske škole, diplomiranje studija književnosti na tamošnjem Filozofskom fakultetu te obiteljske prilike profilirali su autoričin senzibilitet za različite aspekte sarajevske socijalne, kulturne, a dijelom i političke scene. Razumije se da se autoričina studentska druženja u skupini nazvanoj Urnebes i život Sarajeva ne mogu promatrati odvojeno od njihova korijena u dubljoj povijesti grada i njegove okolice. Tu su, primjerice, legenda o Ali-paši i fenomen egzistiranja i razvitka multikulturnog društva u islamu i kršćanstvu (zakon o zabrani nošenja zara, tj. feredže, i dr.), potom dotok materijalnih dobara i intelektualne elite u poraću s raznih krajeva svijeta, kazališni i kulturni život grada, omladinske radne akcije i komunistička bespoštedna pedagogija, studentski dani (u generaciji s Tomislavom Ladanom), sportski život (autorica je osobno sudjelovala u nastajanju prvog Sarajevskog akademskog kajak-kluba), rad u Dječjoj bolnici Dr. Simo Milošević za pacijente oboljele od mikotičnih bolesti (u pojedinim dijelovima istočne i središnje Bosne epidemija kožne bolesti koja je dovodila do trajne ćelavosti) i štošta drugo...

Vrijeme zbivanja smirene i promišljene proze, ispunjene zadovoljstvom življenja, stilski bogate jednostavnim i mudrim rečenicama, iznimno je fluidno. Autorica zamkama različitih vremena odgovara tako što njihovu maču suprotstavlja specifičnu erudiciju i poetsku uživljenost. Za proučavanja i uživljavanja bilo je vremena, pa floret u njezinoj sigurnoj ruci često bocne bitno. U tom kontekstu nadovezuje se potresna autobiografska priča o prvom učiteljskom zaposlenju u zabačenom zaseoku, ravna ispovijedima svjetski poznatih pisaca (Xinran Xue napisala je knjigu slične strukture Dobre kineske žene, Skriveni glasovi). Ipak, ne može se reći da je Dugin grad romansirana autobiografija. Osobno sudjelovanje u događajima i izražavanje stajališta najčešće ukazuje na ono što su proživljavali i drugi u autoričinoj okolini, što je bilo tipično i zajedničko. Kad je osjetila da mora govoriti dalje o pojedinačnim ljudskim sudbinama, napisala je dvije odulje pripovijetke. I uplela ih u ovu knjigu. U prvoj je glavni lik pijanistica Olga, pripadnica sarajevske predratne kulturne elite, roditelja različitih vjeroispovijedi. U doba kad se »rat širio svijetom poput olovne lepeze«, da bi potom uništio mnoge živote, uspjela je zaštititi dušu i vlastite snove. Druga pripovijetka govori o sirotinjskoj sredini, bolesnoj djevojčici Hanifi, nesretnoj, ali nesalomljivoj, poslije ženi i majci. I u tim fikcionaliziranim biografijama, lišenim bilo kakvih tragova patetike, zrcale se prilike i duh prošlostoljetnog vremena, kao i razlozi autoričina životnog zaposlenja kao socijalne radnice.

Žensko pismo Snježane Grković-Janović suptilno i slikovito otkriva skrivene porive, okrutne izazove kojima je morala odgovoriti žena u vremenu. Nijedan događaj ne izaziva osjećaj gorčine ili mržnje, nego se iz toga stila iščitava angažirani odmak poniranja u ljudsku dušu i traženja suvislih odgovora. Posljednje poglavlje knjige naslovljeno je Gost u svom gradu, i govori o dvama posjetima Sarajevu u osamdesetima. Idilična Olimpijada zatvara krug. »Ovo kazivanje započinje i završava u Sarajevu. Taj mali biser među mnogim sjajnim gradovima iznjedrila je zelena školjka bosanskih planina iz koje se rađa i Bosna, rijeka što podari ime jednoj maloj, nesretnoj zemlji.« Snježana Grković-Janović dobila je Nagradu Općine Split za svoj socijalni rad. Zametke toga uspjeha duguje i Sarajevu, po mnogočemu duginu gradu, u kojem je bila sretna. Roman koji je istovremeno književna fikcija, priča o nemalom broju ljudskih sudbina, ali i romansirana povijest, dostojan je dar gradu i vremenu o kojemu mlađi naraštaji trebaju saznati nepolitikantski i s ljubavlju.

Diana Zalar