Perspektiva je vraška stvar

Perspektiva je vraška stvar

Teofil Pančić, Famoznih 400 kilometara, VBZ, Zagreb, 2007.

Pisati književnu kritiku o novoobjavljenoj knjizi, ne samo radi autorova iščekivanja i (anti)reklame nego i uspoređivanja, korigiranja i sugeriranja mišljenja o pročitanom čitateljima (a najviše zbog samosvrhovita kokodakanja jer se – kako je to napisao Veselko Tenžera – objavljivanje knjige nerijetko doživljava kao da se snijelo jaje), smisao je na temelju kojega se književnog kritika smatra ozbiljnom i (pre)važnom, a kritičarev pravorijek relevantnim. Književna kritika to doista jest, ozbiljna i relevantna, samo u iznimnim slučajevima, kada je pišu talenti oštra pera i brza, ali ne i brzopleta jezika, dok je sve ostalo, vidimo iz raspoložive ponude, parazitsko sisanje dvaju organizama: književnoga života (knjige se još objavljuju, a određenu populaciju zanima tuđe mišljenje o određenom knjiškom novitetu) i humane težnje da se književna kritika održi na životu (privatno su mišljenja o književnim kritičarima živopisno svakojaka, dok javno nitko ne izriče da je književna kritika nešto suvišno).

U tom kontekstu pisanje književne kritike o knjizi koja je po sadržaju zapravo ukoričena zbirka književnih kritika svojevrsno je parodiranje, tautologija koja ogoljava i detronizira književnu kritiku naivnim dodatnim mistificiranjem, ništa manje tautološkim i karikiranim nego kada književne kritike oponašaju knjige o kojima su pisane tako što se i same ukoriče u knjigu. Doista, zbirka književnih kritika jedna je od najbanalnijih i najjeftinijih knjiga o knjigama, osim ako nema pečat autorova duha i stila kojim se izdiže iznad prosjeka, dok mu je književna kritika samo formalni okvir ili naša nespretna formulacija pri lijepljenju etiketa. Naposljetku, sve se to ponajbolje vidi iz kritičarskih osvrta na knjige književnih kritika – to je cehovska kurtoazija, a pohvale se nadahnjuju uvijek istim zapažanjima: riječ je o vrijednu tragu sustavna praćenja jedne vrijedne književne produkcije koja je dobila svoj prvi sustavni pregled koji... i tako dalje u krug, opet pomalo tautološki.

Stoga se mora priznati da je Teofil Pančić uistinu unio stanovitu svježinu u taj tautološki krug i pomalo mlak žanr ukoričenih književnih kritika o hrvatskoj literarnoj produkciji kao dislocirani kritičar koji je iz beogradske perspektive čitao suvremenu hrvatsku književnu produkciju. Možda nas doista više ne zanima (ponovno) čitati kako je hrvatski književni kritičar po raznim tiskovinama zarađivao svoj honorar na račun hrvatske književnosti, ali je svakako intrigantno upoznati se s čitanjem vlastite književnosti kroz prizmu koja je, najkraće rečeno, bogata ambivalentnostima, da sada, je li, ne prepričavamo isprepletenosti i isprekidanosti srpsko–hrvatskih kulturnih i političkih odnosa u bližoj i daljoj povijesti. Ili, još iskrenije rečeno, temeljni poriv ukoričavanja ove knjige i temeljni motiv za čitanje ove knjige vječna je nit koja se provlači spomenutim bogatstvom ambivalentnih isprepletenosti i isprekidanosti, ona ovisnička i patološka nit koja glasi: što misli komšija?

Pa što misli komšija Teofil dok preko ograde zagleda u hrvatski književni vrt?

Čitajući Pančićeve poglede na suvremenu hrvatsku književnost, stječe se dojam da smo smješteni na sunčanoj strani ulice, pa nam sve bolje uspijeva, što možda donekle i jest istina, ali nam ipak ne uspijeva toliko dobro koliko Pančić opisuje. A hrvatsku književnost opisuje euforično, očarano i nerijetko pretjerano. Distanciranost i neutralnost koje mu se pripisuju u pogovoru knjige samo su formalni kriteriji, stjecaj okolnosti, kontekst i, na kraju krajeva, slagane kvalitete jer za očigledno naglašenu subjektivnost ništa ne znači dislociranost te razne druge prepreke i oslobođenosti koje Pančića navodno čine neopterećenim i nepristranim prosuditeljem suvremene hrvatske književnosti. Slikovito opisano, možda hrvatski književni kritičari imaju kritičarski dalekozor okrenut tako da stvari vide umanjeno, ali i Pančićevo promatranje, ma koliko se činilo da mu je kritičarski dalekozor u rukama okrenut na ispravnu stranu, vrvi optičkim varkama.

Vraška je stvar ta perspektiva.

Igor Gajin