OTPUTOVANJA

OTPUTOVANJA

Kapetan Albert Bing

Ljulja se valić do valića. Brod je malen, Vega se zove. Stari je to brod. U modrini modar. Plovi, plovi li plovi. Nije do broda, već do kapetana. Štura bila je to potreba prostrijeti se, pustiti blagodati struje svakodnevne da te odnose kud već mora. Nije bilo moguće sustići u svemu tome svoju sjetu i svoju sporost. Zadrijemao si u trenutku. Kormilo te je cimnulo, otvorilo ti oči i pokazalo pravac. Vrijeme je bilo vedro. Na nebu su se kotrljale rumenike. Zavitlao si parangal u posteljicu morsku da tu sniva i čeka. Otrgnuo si komad kruha i otpio gutljaj vina crnog. Dodao k tome zeru ljutike i pršuta. Onda te u ramenima uhvatio neki babosjek. Pritisnuo si samo hladno željezo na čelo i bol je prošla. Počeo je puhati vjetar opuhač. Valjalo je krenuti za krijesnicom nebeskom u luku. Kazaljka na džepnoj uri pokazivala je kasni sat. Uhvatio si se kresiva i zapalio duhan. Znao si da ćeš stići kada ispušiš lulu. Uhvatit ćeš još zericu svjetlosti dana koji će skoro utrnuti kao i lampa na ormariću. Zaspat ćeš u postelji i nešto će te trgati, žuljati, škakljati, tu, tu negdje okolo palca. Ujutro ćeš shvatiti da taj palac baš i nije bio tvoj, već njen. Od one što u kuhinji ti sprema omiljeni jutarnji bumburum. Kapetane. Kapetane Albert Bing.

Brod od dodira valova

Te njiše, njiše se. Modrinom posut i kupolama sitnim, o slanim, slikanim ribljom krljušti. Sve, sve, guta, guta se kao voda. Ornament je to jutarnjeg treperenja i večernje zagasitosti pospremljen u kutijicu oka kao radost, radost i tišina. Koja zaspe ili se probudi kako ti zatvoriš ili otvoriš oko. Pa si mašina. Tiha. Bučna. Šutljiva. Pospremljena u lahoru svakodnevnom. A nitko, nitko ususret ti neće poći. Osim vala. Vala umorna od svečanosti protekle. Pa se ti budiš, budiš. Mamuran od zore rumene. Oslikane u razglednici nekog proteklog ljeta.

Ljetovanje

Dužnost je svakog pravog rodoljuba da svoje ovogodišnje ferije provede na našem plavom Jadranu, te da ne troši svoj ovdje stečeni novac u raznim inostranim kupalištima i ljetovalištima. Poslastice potrebito je kušati uz najsilnije oduševljenje darivajući si pregršt ugodnosti. Provesti dan u društvu liepih dama čini dan preradosnim i mirisnim. Sunčateljice put svoju nudeći čuvati se trebaju, kao i od pogleda muških, ne odveć čednih. Gricka li nas neki nerazdvojni oćut iz prošlieh dana srcu nam drag potrebito ga je zatući, pretući, izlupati poput bjelanjka. Od svega toga iskušenja zanat izučiti. Kako sačiniti sladoled, sladoled od vanilije sa žumancem. Te ga prigodom prvom ponuditi mladoj dami na ogled. Nadajući se biti veleštovan, mažen i u njenom životu prisutan koji minut.

Energija

Buljuk burljuka nahrupio je u moju sobu. David i prijatelji mu Aleksandar, Vladimir i Velimir Viktor. Vježbali smo igrokaz Svijetao pijetao, koji je trebalo izvesti odmah u četvrtak u sezoni tmurnih proloma oblaka. Svatko od nas bio je odjeven u kocku numeriranu s točkicama brojnim i raznobojnim. Pa bi se šutirali međusobno i padali u blato. Nagrađivali bi se aplauzima gromoglasnim i drugarskim zavrtanjem ruku i podmetanjem nogu. Po koji krvavi nos bilo je samo pitanje stila naše vehementne izvedbe. Prstohvatom cimnuti za čuperak, žvajznuti nekog u guzicu samo je odlika i izraz rastuće kreativnosti. Na kraju bi ostali porazbacani po livadi ne mičući se. Odnekud bi se stvorio Nikola udarajući štapom o zemlju. Ponudio bi nas tanko narezanim preprženim kruhom posluženim s umakom od malih rajčica i svježih začinskih trava. Družina bi tunkala gubičice i nježno se jezičila. Svatko je sjedio u svom realnom vremenu spreman za britku diskusiju. Zašto, zašto se zaljubim u svaku koja pokaže i najmanje zanimanje, pitao se Velimir Viktor. Ljubav žene je kao košuljica i potkošuljica, moraš samo znati redoslijed, rekao bi Aleksandar. Nikola je kao po običaju šutio. Vladimir buntovan kakav je bio tvrdio je da treba donijeti manifest srca. David bi samo ustao, popravio hlače, široko se nasmiješio i otrčao. Mi smo još dugo, dugo gledali trag energije koja je ostala za njim.

Simo

Sve pleše, sve bježi, kao dim. Bebač. Cipele crne, cipele lakirane, cipele plesne, ubojito režu ritam muzike. Koja se razmazala po tvojim usnama kao pekmez od šljiva, ili, ili je tu zapravo riječ o poljupcima djevojačkim. One, one znaju tvoje dodire. Ali teško slijede put tvoj poskočni. Oči tvoje boje ugljena. Opogled tvoj. Prisutan i odsutan istovremeno. Sjećaš se kada si silazio s verande sav vreo željan tek dodira lahora. Ali opet, sve je to trajalo samo tren i ti si se vratio u svoj ritam svakodnevan i plesan. Majica koju si nosio bila je pomalo izblijedjela. Sjetio si se njene boje, onda kada si je prvi put susreo, odjenuo, dodirnuo. Majicu koju je nosila ona i poklonila ti u trenutku kada si joj dodirivao grudi. Upitala te je zašto drveće baca sjenu i da li bi htio sa njom proći kroz zrcalo. Zvala se Hana. Voljela je slamnate šešire i muškarce, mršave i kurate. Zapravo sve, sve što se bezgranično proteže i pobjeđuje diskontinuitet plohe. Nosila je haljinu boje malinovca. Dodirivala te usnama boje kakaovca. Govorila ti je da si osjetljiv, zahtjevan i katkada nerazborit. Podsjetila bi te da je upravo promaknuo ponedjeljak bez poljubaca. Nasmiješenih očiju objasnio si joj da je to posljedica običnih atmosferskih promjena. Skočila bi na tebe, srušila te na krevet i počela te škakljati nemilosrdno. Ti si se predao po ko zna koji put. Ušao u sobu njenih očiju obojenu koncentriranom plavom bojom. Bilo ti je hladno i toplo od te modrine. Koža ti se naježila, postelja bila mokra od tvoga znoja. Nikako nisi htio izaći iz boje. Kada si otvorio oči pred tobom je bio prostrt stol. Za doručak pojeo si jednu jabuku i jedno jaje. Osjećao si se vrlo okruglo i sretno.

Tebi koja ideš ispred mene

Lomeći grančice. Korake sustići ne mogu. A nije ni potrebe. Dinamika koraka tvoga života žustra je. Nikako, nikako te ne mogu dostići, osim sporošću svojom ustrajnom. Spora si i brza istovremeno. Spremna na ljute zime i svakodnevicu. Pa opet prhka. U suodnosu tišine. Igramo se skrivača. Ti. Ti. Zapisana si. Slovom velikim i malim. Koja se slikaju u krasopisu početka i kraja. Tvoga i moga života. O, o, potrči. Bit ću ptica u tvome krilu zaspala.

Unatoč tome Lana kasni

Njezino ime nije bilo Lana, već pastirica gorska. Skrita u imenu, skrita u prostoru. Sva u haljinama skrovitim, mirnim. Kao potok. Kao tišina. Kao dodir. Kao put svakodnevni u maramici zamotan i odmotan. Istovremeno. Istovremeno. Stvarna i nestvarna. Kao cvijet livadni. I smiraj noćni koji se reže kao kolač na kriške. Sladak, o sladak. Tih, o tih. U noći kada probudila bi se nenadano pogledala bi se u zrcalo i otišla s njegove druge strane, gdje je nitko nije mogao naći. Osim onog tko je voli. Koji joj kaže, kaže: Laka ti noć.

Snenica

Poput pužnice omotala si se okolo mene. Sva mucasta. U demode kaputu tkanom od pletiva gruba. S usnama nalik koralju. Poškropljena si kapljicama morske tišine u kojoj spava demon ljepote tvoje i svačije. Pa kada hodaš u tvome koraku su koraci i svih drugih žena od starina. Oskudnost tvoga tijela bogatstvo je svekolikog dodira, svekolike miline. Školjka si sedefna koja u utrobi nosi plod. U tebi prepoznat ću ime, ime žubora. Rasti, o rasti u hodu svakodnevlja. Pastir tvoj sam runom tvojim omotan. Runom u iskri dana viđenim, u noćci zaspalim. Zaspalim.

Pismo, a nije ljubavno

Kasnila je kiša. Ispisana na papiru tvoga lica. Jagodice prstiju kao bugačice dodirivale su te. Prepoznavanje rečenica neizgovorenih bilo je bolno. Kada sam pokušao dotaknuti tvoju kapicu šarenu, pobjegla si. Ti koja si iz porodice stablašica. Ti koja voliš bacakati se, uzbrdo i nizbrdo, pa opet i opet. I kada vjetar puše i kada ne puše, jer ti sama vjetrovita si, gromovita, i beskrajno, beskrajno nježna. Ako treba, a treba, pruži mi ruke kako bi otplesali ples, ples svakodnevnoga zaborava i buđenja.

Rendes

Nekako je djevojaštvo prolazilo pokraj mene. Ljubavi neke poput ptica odletjele su u druge krajeve. Franjo, moj otac, bio je brižan i strog. Čuvao me od svega, pomalo. Ali od njega nije mogao. Bio je crn, vitak, u uniformi. Pozvao me na rendes. Bili smo u kinu. Stiskao me. Tu. Ali i tamo. Osjećala sam se kao liker od vanilije. Kada smo se odlučili vjenčati, otišao je do moga oca. Igrali su karte, satima. Progovorili možda tek riječ, dvije. Onda je majka iznijela na stol ručak. Sve je bilo dogovoreno. Odjenula sam prekrojenu sivo ljubičastu, amerikansku haljinu i udala se. Dočekala moga sina kojem sam sve to ispričala.

Tanjur

Trebalo se domoći niekih novacah i kupiti veliki keramički lonac. Lonac oplahnuti maslinovim uljem te začinima raznim i pustiti ga da stoji na prozoru u noći kada pun je mjesec. Dignuti se u zoru ranu kad na nebu još trag je mrkline, a jutro tek što se nije došuljalo. Te ubrati trave razne, posne, slasne i krasne. Ponuditi ih prvo suncu da ih prožme toplinom. Zatim poškropiti vodom morskom, riječnom ili potočnom. Kako već bude zgoda ili prigoda. Pri tome valja biti sabran vrlo. Napet možda malo što jagodičnim kostima daje čvrstinu a nama neku strogost koju upravo traži ovaj trenutak. Trenutak pred put. U potragu za sastojcima bitnim što kriju se u šumi, na planini. Krenuti treba među ribe, ptice, ući u brlog medvjeđi. Naučiti njihov jezik. Vratiti se pun darova svijeta, svijeta prirode. Pustiti ih u lonac keramički, u bujicu vatre i pare. Kada dveri se otvore, usana naših niz nepce proći će srh, a u utrobi našoj pjevat će hrana. Trebamo reći hvala. Fazanu purpurnom. Pastrvi potočnoj. Medvjedu brdskom, rumeno žutom. U svijetu, svijetu livada, šuma i vrletnih planina dom, dom svoj tražeći.

Smrt/sperma

Bijelo. Sve, sve je bijelo. Iznutra/izvana. Izvana/iznutra. Raspored svekoliki sustao je pomalo. Poslagivanje traje vjekovima. Nitko ne može odrediti početak ni kraj. To ne postoji. Postoji samo prostor i zagrljaj. Između planina rumena sjaja. Ukrašenih grančicama vršaka crvenih. I tišinom u kojoj je začahurena slutnja. A u slutnji orisana je slika prvog susreta. Čovjeka koji je utihnuo kad je ugledao planine. I planina koje su ga željele primiti u zagrljaj. U sveprostor. No on je izabrao ime svoje i svoju smrt.