OPSESIVNA POTRAGA ZA ISTINOM

OPSESIVNA POTRAGA ZA ISTINOM

Fincherov Zodiac posve je nesavršen i to je za njega najveća prednost. Film je to koji ne podilazi vlastitom stilu, nego voli eksperimentirati i ostavlja trajne ožiljke na našem pogledu

Ubojica je batler! Takvi ili slični povici koji su odjekivali kinodvoranama tijekom naših matineja iz djetinjstva, dok smo gledali neki napeti triler u kojem je trebalo razotkriti glavnoga počinitelja zločina, sada postaju stvar prošlosti. Kad je već bio gotovo siguran da mu je Fincher napokon pružio konačni odgovor, sretan da će nam uzvikom Ubojica je ćelavko! opet pokvariti užitak gledanja filma, autor je već u idućoj sekvenci zaskočio našega vragolana, odveo ga na pogrešni kolosijek i pomrsio mu račune. U Zodiacu, svi su tragovi skriveni u paradigmama i igrama mačke i miša koje treba dešifrirati. Poput fenomenalnih Sjećanja na ubojstvo korejskoga filmaša Joon-ho Bonga, tako se i Fincher bavi nerazjašnjenim slučajem serijskih ubojstava. U Bonga, riječ je o tajnovitom silovatelju. A u Finchera to je tajanstveni ubojica koji je sijao paniku Friscom i njegovom okolicom šezdesetih godina i provocirao medije pismima i kriptogramima. Medij, dakle, postaje poruka, kako nam je to lijepo tumačio McLuhan.

Ali za razliku od Bonga, koji ostavlja veći prostor političkom komentaru, rigorozni Fincher transformirao je svoj komad u virtuozno orkestriranu orgiju pretpostavki, empirijskih zaključaka, bilježaka i grafologije. Fincherov postupak bio je i ostao materijalan, kao da na neki način postaje svjestan vlastita tijela, koje treba izrabljivati na sve moguće načine, ali i dekontaminirati ga od ostataka prljavštine koja se na njemu svakodnevno nakuplja. Ono što smo nekoć percipirali kao filmsku traku danas postaje prošlost. U Finchera i njegova genijalnog snimatelja Harrisa Savidesa film mora odgovarati elektronskim impulsima Thomson Viper HD-a.

Fincherov film posve je nesavršen i to je za njega najveća prednost. Scenarij nije jedan od onih koji poštuju pravila. Film započinje s dvama likovima, reporterom crne kronike Paulom Averyjem (Robert Downey Jr.), koji je uvijek korak ispred službenih istraga, te njegovim kolegom iz redakcije dnevnika »San Francisco Chronicle«, crtačem stripova Robertom Graysmithom (Jake Gyllenhall). Potom napušta jednog od njih nasred ceste i pronalazi drugoga, konkretnije, detektiva Davea Toschija (Mark Ruffalo), koji je nosio pištolj skriven ispod jakne na isti način kao što su to činili Steve McQueen u Bullitu i Michael Douglas u TV-seriji Ulice San Francisca, koji se toliko približio ubojici da je praktički spreman na njegovo uhićenje, ali još nema dovoljno valjanih dokaza. Potom Fincher opet gubi jednog od njih i nanovo pronalazi Graysmitha, čiji se lov na ubojicu iz naslova filma pretvara u opsesivnu potragu za istinom, koju Fincher pedantno rekonstruira do najminucioznijih detalja. Zato je Zodiacov postupak na trenutke mnogo bliži istraživačkom novinarstvu Pakulina filma Svi predsjednikovi ljudi, ali nas u isti mah vraća slavnim korijenima trilera o serijskim ubojicama, tamo negdje u mračno doba Langova M, koji se, gle čuda, također bavio simbolima.

U Zodiacu nema nijednog ispaljena policijskog metka. Nema ni previše onih forenzičarskih baterija, čija snažna svjetlost poput noža reže mrak filmskog kadra. Ali zato je Fincherov prljavi realizam prizora ubojičinih bliskih susreta sa žrtvama brutalnošću gotovo nadmašio završnu sekvencu iz Sedmice. I što je još jezivije, njihova uznemirujuća narav krije se u njihovoj razornoj emotivnoj snazi, koliko god oni bili sirovi i apstraktni, poput jezive sekvence s dojenčetom koje je ubojica bacio iz auta tijekom vožnje ili Greysmithova susreta sa svjedokom. A kad nas autor na kraju katapultira u novu eru forenzike i njezine CSI-interijere, ruše se sve naše nade. Jer, film je to koji ne podilazi vlastitom stilu, nego voli eksperimentirati i ostavlja trajne ožiljke na našem pogledu.

Dragan Rubeša