Nepoznata povijest

Nepoznata povijest

Goran Batina, Počeci sociologije u Hrvatskoj, Kultura i društvo, Zagreb, 2006.

Opsegom nevelika, ali sadržajem zanimljiva, knjižica pod naslovom Počeci sociologije u Hrvatskoj informativno je štivo o ranim danima te znanstvene discipline. Analizirajući društvene uvjete, institucionaliziranje i njezinu kronologiju do 1945, autor nudi sažeti pregled onoga što se u sociologiji najčešće izostavljalo ili nije bilo primjereno vrednovano. Naime, Batina pokušava dovesti u pitanje prevladavajući stav kako se institucionalizirana sociologija u Hrvatskoj razvija tek pedesetih godina prošloga stoljeća te kako prije tog razdoblja nije postojalo ništa što bi bilo sociološki vrijedno. S obzirom da ne postoji nijedan sustavan pregled povijesti te discipline u razdoblju do 1945, to je ujedno i arheološko-arhivski rad koji se vraća pretečama društvene misli koja vuče korijene još od Jurja Križanića i Pavla Rittera Vitezovića (kojeg autor drži začetnikom kvantitativne metode u sociologiji!) pa sve do Jurja pl. Tomičića, čije je djelo Počela sociologije iz 1910. prvi sociološki udžbenik u Hrvatskoj (djelo je u cijelosti tiskano u ovoj knjizi). Polazeći od društveno-političkih uvjeta kao ključa za razumijevanje pojavljivanja sociologije početkom prošloga stoljeća, Batina ponajprije nudi prikaz geopolitičke situacije u Hrvatskoj toga doba. Sociologija je u ranim danima shvaćena kao nova društvena znanost koja bi mogla sintetizirati društvenu i nacionalnu problematiku te ponuditi neke nove metode istraživanja društvenih pojava; ona je ponajprije željela biti društveni korektiv, a ne objektivna znanost o društvu, o čemu dovoljno svjedoči i podatak da je prva sociološka katedra osnovana na Pravnom fakultetu 1906. te da je populariziraju ljudi koji su tada bili nositelji vlasti, posjednici kapitala, plemićkih titula i uopće građanskoga poretka.

Takva katedra za kriminalnu sociologiju i proučavanje društvene patologije bila je ponajprije povezana s pravnim znanostima i političkom ekonomijom, te se njezin razvitak kao institucionalizirane discipline očitovao u nastojanju da ponudi neka konkretna rješenja za važne društvene probleme poput bolesti, siromaštva, ali i opasnosti nekih društvenih skupina da ugroze poredak, što je bio slučaj sa socijalistima. Kako ističe autor, sociologija je nešto kasnije u međuraću shvaćena kao produljena ruka politike u smislu nacionalne, a zatim i socijalne emancipacije. Pozitivizam koji se sve više razvijao kao nova vjera intelektualnog i društveno-političkog establišmenta bio je u skladu s težnjom da se strategijama moralne statistike građansko društvo obrani od naleta revolucionarnih pokreta; otud i dolazi početni impuls za istraživanjem društvenih devijacija pod okriljem stolice za sociologiju, koju su zaposjeli visoki državni dužnosnik i plemić Juraj Tomičić i Ernest Miler. Njezino akademsko priznavanje uvjetovano je dakle u potpunosti društveno-historijskim kontekstom građanskoga društva na umoru kojem je potrebna pozitivna znanost da bi opstalo na životu. Sociologija kao socijalna politika koja treba popraviti društvo prema ćudoredno-uzgojnim načelima postojala je u takvu obliku sve do Drugoga svjetskog rata, kad ubrzo preuzima marksističke dogme i razvoj nastavlja u posve novom smjeru. Tada je više neće voditi bogati pripadnici intelektualne i društvene elite, neće više biti smještena isključivo između prava i ekonomije, niti će se pragmatično brinuti za duhovno i fizičko stanje nacije kao što je to činila u doba legendarnih filmova Škole narodnog zdravlja i raznih antialkoholnih izložbi. Uvođenjem epistemološkoga monopola marksizma i historijskog materijalizma započela je posve nova povijest sociologije, koja je zanemarila čitavu jednu postojeću tradiciju, prekinuvši njezin razvoj i prepuštajući je zaboravu. Stoga je ova tanka knjižica zanimljivo arheološko istraživanje o povijesti jedne discipline kakvu dosad nismo poznavali.

Tonči Valentić