Neistraženi Dabac

Zagreb U Arhivu Tošo Dabac u Ilici 17 otvorena je izlo-žba fotografija na kojima je sam Tošo Dabac te njegovih pisama, u povodu obilježavanja stogodišnjice njegova rođenja.

Fotografije Toše Dapca sa tri fotoaparata oko vrata i vječnom cigaretom iz mlađih dana, iz ludih šezdesetih ka-da su se u njegovu atelijeru (istom prostoru gdje se održava izložba) skupljali umjetnici gotovo jednako kao i njegova djela, govori o fotografu koji je obilježio i usmjerio hrvatsku fotografiju i oformio ono što je u svijetu tridesetih postalo poznato kao zagrebačka škola. Mnoge izložene fotografije snimili su njegovi prijatelji i učenici. Marija Braut, Milan Pavić, Petar Dabac, ali možda su kuriozitet upravo pisma, poput onoga majci, prije njezine smrti, ili Nenadu Gattinu, koja govore o posebnom senzitivnom duhu hrvatskoga fotografskog velikana. Utoliko bi vjerojatno bilo zanimljivo objavljivanje njegova dnevnika, koji se također nalazi pohranjen u atelijeru, kao i sustavno katalogiziranje i zaštita sveg materijala, zajedno sa dvjesto tisuća negativa, uz proširenje na cijeli prostor, koji zasad skučeni atelijer dijeli s jednom tvrtkom. Izložba ostaje otvorena do 1. listopada i može se razgledati srijedom od 12 do 16 sati.

Larry Clark i Ralph Gibson

Berlin Izbor fotografija Lar-ryja Clarka i Ralpha Gibsona, koje je Helmut Newton izme-đu 1987. i 1995. izdao u svom časopisu »Helmut Newton’s Illustrate«, prvi put je u obliku izložbe prikazan javnosti u Zakladi Helmuta Newtona, u Berlinu. Središnja prostorija posvećena je poznatim rado-vima Tulsa i Tinejdžerska po-žuda Larryja Clarka, koji je šezdesetih i sedamdesetih otkrivao svijet droge i seksa tinejdžera na način koji je do tada bio tabuiziran i utoliko je bio preteča fotografima poput Nan Goldin i Richardu Billinghamu. Ista izdavačka kuća u kojoj je Clark izdao provokativnu knjigu Tulsa, pronašla je Ralpha Gibsona i objavila njegove knjige fotografija, Déjaa -vu, Somnambulist, Dani na moru, proslavivši ga tako. Bezvremene, subjektivne vizije Ralpha Gibsona poznate su po svojoj formalnoj i ujedno apstraktnoj kompoziciji. Izložba ostaje otvorena do 18. studenog.

Tko je žena?

Venecija Moja smrt o tome neće ništa znati nas-lov je izložbe autorice Kimiko Yoshida, koja se održava u Galeriji D’Arte u Veneciji. Monokromatski golemi autoportreti ujedno su u području fantazije i epskoga, a evociraju mjesto i identitet žene u Japanu. Sama dvojnoga državnog identiteta, rođena u Japanu, gdje je i provela djetinjstvo, da bi zatim odselila u Francusku, gdje je prihvatila jezik i novi način života, Kimiko Yoshida svojim ciklusom neobičnih autoportreta, kojima se bavi već pet godina, postavlja i pitanja hibridizacije kultura, transformacija identiteta, čak do njegove dekon-strukcije, potiranja uz rastuću istost i uniformnost svega. Izložba ostaje otvorena do 30. lipnja.

Nitko ne može sam

Amsterdam Nasuprot i vjerovanje je viđeno izložba je Kyungwoo Chun, otvorena u Van Zoetendaalu u Amsterdamu. Kao i u prijašnjim radovima, Jednosatnom portretu i Tridesetminutnom dijalogu Kyungwoo Chun istražuje odnose. Ovaj put čini to na način da portretira ljude u paru u položajima kojima sjede dugo, 30 do 45 minuta, fotografirajući ih s dugom ekspozicijom. Činjenica da u tim položajima ne bi uspjeli ostati bez pomoći drugoga daje pravo značenje odnosu, kao i zamagljenost prikazanoga, zbog duge ekspozicije koja sugerira da nije jasno gdje prestaje jedan, a gdje počinje drugi u međuljudskom odnosu. Riječ Versus u naslovu izložbe (Versus and Believing is Seeing) nadahnuta je starom kineskom riječi ren, koja se doima kao osoba koja hoda, a ima značenje ljudsko biće. Simbol riječi nastao je po vjerovanju da nijedan čovjek ne može biti sam. Izložba se zatvara 1. srpnja.

Dina Ivan