NEISKORIŠTEN TALENT

NEISKORIŠTEN TALENT

Ostaje žal što temeljni dramski sukob nije bio građen na Heddi kakvu je odigrala Nela Kocsis i Ejlertu Lövborgu Slavka Jurage. Tada bi vjerojatno pravilnije uronili u slojevitost Ibsenove Hedde Gabler. Ivica Kunčević u Kocsisevoj i Juragi imao je sve predispozicije da to i učini

Prvi je put na osječkoj pozornici Hedda Gabler Henrika Ibsena uprizorena 3. ožujka 1925. godine. U naslovnoj je ulozi tada Zora Vuksan–Barlović, koja ujedno predstavu i režira. Ta glumica i prva profesionalna hrvatska redateljica umjetnički vijek provodi u Osijeku, od 1916. do 1935. godine. Učenica je Maxa Reinhardta i proučavateljica kazališnih predstava Andréa Antoinea. Igra pretežito dramske i karakterne uloge (gospođu Alvig u Sablastima i Noru u Nori onodobna kritika ocjenjuje kao nezaboravne), a režira uglavnom djela suvremenih hrvatskih dramatičara – Vojnovića, Begovića, Pecija Petrovića, no i klasiku – Shakespearea, Calderóna. Svojim radom ostvaruje velik pomak prema suvremenom europskom kazalištu.

Smatrao sam da je upravo ime Zore Vuksan–Barlović početni motiv i opravdanje za ponovno postavljanje Hedde na scenu osječkog HNK–a kao posljednju dramsku premijeru u jubilarnoj sezoni, no, nažalost, osim pukoga teatrografskog podatka u programskoj knjižici, Zorino se ime prigodom ponovnog uprizorenja nije spominjalo. Stoga uvod kao zahvala, ujedno i isprika velikoj hrvatskoj glumici bez koje se mnogi uključeni u novu osječku dramsku premijeru zasigurno ne bi bavili zanatom kojim se bave s toliko umijeća.

Ibsenov klasik 82 godine nakon Zore Vuksan–Barlović postavlja Ivica Kunčević. Nepreuzetnim, jednostavnim i jednolikim prenošenjem Ibsenova teksta na scenu, Ivica Kunčević na Heddu gleda kao na neuspio pokušaj mladenačke pobune protiv trivijalnosti građanskoga života i života uopće. Zadržava se na pobuni koja, kako sam kaže, nije programatska, politička, sociološka, nego je pobuna čovjekove esencije protiv totalitarne egzistencije. Suvišno je reći kako postoje inventivnija i točnija čitanja toga kompleksnog Ibsenova teksta, koji ga zadržava na svjetskim pozornicama već 116 godina (premijerno je Hedda Gabler prikazana 31. siječnja 1891. godine u Residenztheateru u Münchenu). S obzirom na izrečeno redateljevo promišljanje Hedde, Kunčeviću je u izvedbi zamisli najveća prepreka markantnost i glumačka superiornost Slavka Jurage u ulozi Ejlerta Lövborga, Heddina bivšeg ljubavnika i Tesmanova uspješnijeg suparnika u znanstvenom radu, a istovremeno, Heddinom zaslugom, duševno propala. Kunčević se muči sukob pod svaku cijenu gradeći na Heddinim bolesnim odnosima s mužem, priglupo dobronamjernim karijeristom Jörgenom Tesmanom, kojega solidno utjelovljuje Vjekoslav Janković, katkad odveć bježeći u karikaturalnu nakaradnost te, pri kraju drugoga čina, s hinjeno dobrohotnim, licemjernim sucem Brackom, kojega pak, samozatajno, prigušeno, nenametljivo glumi Velimir Čokljat, što mu zasigurno nije bilo lako i treba mu čestitati.

Nela Kocsis u Heddi je odigrala svoju najbolju ulogu i ne samo u ovoj sezoni. Osoran i ohol izraz lica u gotovo dva sata nije mijenjala, živčanim, naglim, hirovitim kretnjama prelazila je pozornicu izazivajući osjećaj napetosti i neugodu u partnera, ali i u publici. Podizanjem i spuštanjem intonacije glasa, čas krešteći, čas hladno i umrtvljeno izgovarajući rečenice, iskazivala je iritiranost događanjima koji su je okruživali i istovremeno uzrokovala iritiranost u publike. Ni truna sažaljenja nije izazvala svojom pojavom na sceni. A redateljske zamisli, zasigurno tada i upute glumcima, nisu bile sukladne viđenom na sceni. Ostaje žal što temeljni dramski sukob nije bio građen na upravo takvoj Heddi kakvu je odigrala Nela Kocsis i Ejlertu Lövborgu Slavka Jurage, koji je zbog talenta, glumačkog znanja i iskustva na jednoj strani, a na drugoj podređene uloge (uvjetovane redateljskom vizijom) u predstavi bio neujednačen i rastrgan, u trenucima ne mogavši obuzdati temperament koji je osnovno obilježje njegove glume. Tada bi vjerojatno pravilnije uronili u slojevitost Ibsenove Hedde Gabler. Ivica Kunčević u Kocsisevoj i Juragi imao je sve predispozicije da to i učini.

Ivan Trojan