Mihaliću u spomen

»Forum«, mjesečnik Razreda za književnost HAZU, gl. ur. Slavko Mihalić / Nikola Batušić, br. 1–3, Zagreb, siječanj–ožujak 2007.

Odlazak glavnog urednika Slavka Mihalića nužno je sadržajno odredio ovaj trobroj »Foruma«, u kojem je novo uredništvo s Nikolom Batušićem na čelu najveći temat priredilo upravo in memoriam svome kolegi, prijatelju i suradniku, no ponajprije – pjesniku. Stoga će se prilozi temata većim dijelom baviti njegovom poezijom.

Vlatko Pavletić usmjerit će svoju analizu na egzistencijalna obilježja Mihalićeve poezije, postavljajući pitanje o njezinoj relaciji s filozofskim egzistencijalističkim konceptima i pronalazeći u njoj sve temeljne teme egzistencijalizma, ali i zaključujući o tome kako Mihalić svoju zainteresiranost za položaj čovjeka proteže i izvan uobičajenog egzistencijalističkog tematskog kruga. Uz razmatranje utjecaja Nietzscheove filozofije, Pavletić će pisati i o izvornoj Mihalićevoj semantici te organizaciji građe pjesama koju određuju zbijenost i dvoznačnost. O značenju Mihalićeve poezije razmišlja i Ante Stamać pa, podijelivši suvremeno pjesništvo na četiri razine s obzirom na igranje jezikom – fonološku, leksičku, diskurzivnu i sintaktičku, Mihalića povezuje s posljednjom, nazivajući ga pjesnikom sintakse i onim koji je od jezika gradio, a nije ga razarao, što ujedno smatra i njegovom najvećom pjesničkom vrijednošću. Na području analize pjesnikovih djela ostaju i tekstovi Tonka Maroevića, koji razmatra pojmovni registar i repertoar motiva rabljenih u Mihalićevim prvim pjesmama, dok Pavao Pavličić piše složenu interpretaciju pjesme Divlji kesten. Osobna sjećanja na druženja ili suradnju s pjesnikom iznose Luko Paljetak, Aleksandar Flaker, Nedjeljko Fabrio i Dubravko Jelčić, Tomislav Sabljak piše o nekadašnjoj atmosferi u Klubu književnika, čitamo i Obrazloženje prijedloga Razreda za književnost za Nobelovu nagradu 2006. Nikice Petraka, dok su se Višnja Stahuljak i Zvonimir Mrkonjić od velikog pjesnika odlučili oprostiti onim što mu je i bilo najbliže – poezijom.

Važna obljetnica – pola stoljeća postojanja Katedre za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u ovome je broju »Foruma« dobila svoje mjesto kao zasebni temat, u kojem čitamo nekoliko važnih priloga, od kojih će prva dva govoriti o osnivaču katedre Ivi Hergešiću. Razmatrajući Hergešićeve prinose poredbenoj povijesti hrvatske književnosti Mirko Tomasović najprije piše o utjecaju ondašnje francuske škole, odnosno baldenspergerovske metode prihvaćanjem koje Hergešić mijenja tadašnji zazor prema stranim utjecajima u hrvatskoj književnosti te o Nacrtu predavanja za studij komparatistike. Plodan publicistički rad, koji je rezultirao velikim opusom teorijskih tekstova, dalja je odrednica Tomasovićeva priloga, u kojem se Hergešićevi radovi, teze i ideje razmatraju u okviru temeljnih komparatističkih pitanja – onih o odjeku hrvatskih pisaca u europskoj književnosti, utjecaju svjetskih pisaca na hrvatske, portretima književnika i domaćim piscima koji su pisali na stranim jezicima. O teatrološkom pristupu i odnosu spram kazališta, zbog kojeg se u znanstvenim krugovima na toga promotora poredbene književnosti znalo gledati i pomalo zazorno, piše Nikola Batušić. Prisjećajući se Hergešićevih predavanja, Batušić određuje i temeljne segmente njegove teatrologije, koja počinje od kazališne prakse koju slijedi kazališna kritika, da bi se nakon razmatranja repertoarne politike pristupilo i samoj povijesti kazališta.

Nastavljajući se na taj temat, preostali prilozi, uz iznimku onoga Branka Hećimovića, koji se prisjeća posljednjega razgovora sa šjor Rankom Marinkovićem, prikazuju komparatistiku na djelu – a tematske se odrednice kreću od dramskih motiva u Budvanskoj pjesmarici (Dubravka Brezak–Stamać), prikaza Strindbergove Drame sna kao žanrovske novosti (Dejana Šćuric) do utjecaja talijanske opere na našoj strani Jadrana (Ennio Stipčević).

Svakako valja istaknuti i prilog koji nam u izboru i prijevodu Mate Ivandića predstavlja radove devetero mladih njemačkih pripovjedača, a koje, uz pokoju iznimku, osim pojedinih kompozicijskih elemenata (primjerice, česta fragmentiranost tekstova), povezuje i tematika temeljena na osobnim iskustvima i svakodnevici. Izvan tematskih blokova čitamo pripovijest Posjet Višnje Stahuljak, dok Pero Mioč (izbor i prijevod) predstavlja poeziju poljskoga književnika Zbigniewa Herberta, koja, otežala intertekstualnim aluzijama, elemente grčke i latinske te judeo–kršćanske tradicije »odijeva u posebnu vrstu ironije« i predstavlja »beskompromisni čin obrane temeljnih vrijednosti«.

Unatoč gubitku glavnog urednika, »Forum« i dalje nastavlja svoju tradiciju, temeljenu ponajprije na vrsnoći i stručnoj utemeljenosti objavljenih priloga.

Ljubica Anđelković