Kustos u Krugu

Kustos u Krugu

Status predvodnika jednominutnoga filmskog pokreta ovogodišnji je Festival u cijelosti opravdao. Prikazani program bio je rodovski i stilski raznovrstan i u filmskom smislu vrlo kvalitetan

Teško se, na ovim našim zapadnobalkanskim prostranstvima, sjetiti festivalskog događanja bilo koje vrste — koje uključuje sudjelovanje četrdeset zemalja. A filmovi iz upravo četrdeset zemalja natjecali su se ove godine za Grand Prix, petnaestog po redu, požeškog Festivala jednominutnih filmova.

No, respektabilnost te manifestacije ponajmanje je u statistici. Po uzoru na požeške entuzijaste, nastalo je diljem svijeta još nekoliko sličnih festivala, koji su Požegu uspjeli nadrasti tek visinom festivalskoga proračuna. Kao prilog uvjerenju o poznatoj japanskoj poslovnoj sustavnosti, spomenimo kako je ove godine u Požegi cijeli tjedan boravila ekipa iz te daleke zemlje (koja je također priređivač sličnoga jednominutnog filmskog festivala) te pratila i snimala kako se to radi u Požegi. Stvar je još zanimljivija ako se zna da je iz Japana bio prijavljen samo jedan uradak, a i taj nije ušao u službenu konkurenciju.

A status predvodnika jednominutnoga filmskog pokreta ovogodišnji je Festival u cijelosti opravdao. Naime, ako je prošle i pretprošle godine bilo naznaka da, iz raznoraznih razloga, opada kakvoća autorske invencije u jednominutnim radovima, ove godine prikazan program bio je rodovski i stilski raznovrstan i u filmskom smislu vrlo kvalitetan. Tih nekoliko prošlih godina činilo se da jednominutna forma polako klizi u ekraniziranje dosjetke, gega, manje ili više uspjela. To je istina, imalo stanovit prvoloptaški efekt, ali, dugoročnije viđeno, nije znatnije obogaćivalo ono što obično podrazumijevamo pod sedmom umjetnošću. Petnaesto ponavljanje Hrvatskoga festivala jednominutnih filmova na velika je vrata vratilo u konkurenciju igrane i dokumentarne uratke, dok su geg i eksperimentalni filmovi u konkurenciji djelovali probranije i smislenije, unatoč (ili upravo zahvaljujući) činjenici da ih je po broju naslova bilo relativno malo. Nažalost, uz časne polu-iznimke, animirani filmovi samo su išli u prilog rasprostiranju teze kako je animacija u krizi. Stanovita je koncepcijska novina, kada je riječ o Festivalu, i nekoliko filmova koji su izravno ili neizravno namjenski. I koji nas, primjerice, obavještavaju da smo dobrodošli na Nogometno prvenstvo u Njemačkoj, da nije dobro konzumirati alkohol dok vozimo, ili kako izgleda foršpan Splitskog filmskog festivala. Čini mi se, ipak, kako bi ta vrsta kreativnosti ubuduće trebala ostati prepuštena specijaliziranim festivalima.

Međunarodni ocjenjivački sud sačinjavali su Ctirad Štipl iz Češke, Nedžad Begović iz Bosne i Hercegovine te našijenci Tanja Golić, Mile Beslić i Branko Ištvančić. Posao im nije bio lak te su, prema ustaljenim pravilima žiriranja, najprije između šezdeset prikazanih filmova (od 231 prijavljenog) izabrali deset naslova. Tih deset ocjenjivački je sud, zajedno s ostalom publikom, odgledao još jednom i donio odluku da je najbolji film 15. hrvatskog festivala jednominutnih filmova i dobitnik Grand Prixa – Ten and two. Kineski autori Timoty Cheung, Dorothy Leung i Sheila Tse napravili su igrani film o djevojci koja pogine u automobilskoj nesreći, ali o tome što joj se dogodilo nastavlja pripovijedati u prvom licu. Priča je znalački i dojmljivo uokvirena u jednominutnu formu i efektno poentirana — neuništivom željom za ljepotom. Prva nagrada otišla je u Đurđevac, doajenu domaćega kinoamaterizma Kruni Heidleru. On je u filmu Krug zabilježio kretanje ostavljenoga čamca kojega je vrtjela zaigrana rijeka Drava. U, možda, i nasumce uhvaćenu kadru prepoznao je filmski metaforički potencijal i suptilnim dokumentarističkim postupkom sve skupa uobličio u odličan film. Drugu nagradu osvojio je domišljat i produkcijski zahtjevan igrani film 1944. švedskog autora Antona Källrota, koji u crnohumornoj priči tretira poznati lanac brze hrane. Treća nagrada pripala je filmu Crying, Chia-Yu Huanga iz Tajvana. Huang se odlučio reciklirati, inače, često u filmovima korištenu, temu dječjega plača, pokušavajući emociju predočiti bojama. Publika je, kako to već biva, imala nešto drukčije naočale, pa je svojom nagradom ovjenčala film Kustos, Miroslava Klarića, kojega ocjenjivački sud nije uvrstio ni u TOP 10. No, i uza sve uvažavanje kompetencije ocjenjivačkoga suda, treba reći – da je kojim slučajem i sam Grand Prix otišao u vitrinu Klarićeva Foto-videokluba Zaprešić, ne bi bilo nepravedno. Slojevita i tehnički odlično izvedena priča o kustosu koji čini propusnom granicu između umjetnosti i zbilje najviše se svidjela i niže potpisanom izvjestitelju.

Davor Šišmanović