Istočnjački kolorit

Filmska glazba: Pirati s Kariba. Na kraju svijeta (Pirates of the Caribbean: At World’s End), red. Gore Verbinski, sklad. Hans Zimmer

Istočnjački kolorit

Partitura je bogata i prepuna raznih dosjetki, no nažalost, te je dosjetke vrlo teško čuti zbog straha od tišine, zbog harmonijskog, a ne melodijskog pristupa, ali i zbog vrlo zabavna filmskog sadržaja

Hansu Zimmeru nije dugo trebalo da shvati koliko je projekt Pirati s Kariba potencijalan prinos popularnosti svakom članu filmske ekipe. Pa, ako je prvi nastavak prepustio štićeniku Klausu Badeltu, drugi i treći nastavak nije ispustio iz ruke. Budući da je Badelt dio Zimmerova klana Media Ventures, to nije promijenilo zvučanje partiture. Zimmer je preuzeo Badeltovu glavnu temu, i ona je postala elementom povezivanja triju filmova. Skladatelj je imao priliku glavnu i ostale teme uvoditi postupno (glavna se tema u početku tek nazire, da bi se u cijelosti čula tek u prizoru spašavanja Jacka Sparrowa iz nadrealne more mrtvaca zaključana u kutiju) te na neki način sakriti danas već zastario princip lajtmotivičkog rada (u filmu se Zimmer koristi s nekoliko tema, ali ni jednu ne razvija, niti jednu prečesto ne ponavlja – njegov se način skladanja oslanja na bogati ritam i prilično jednostavan harmonijski jezik).

Od zastarjelih tehnika Zimmer, pak, ne zazire od preuglazbljenosti, što je djelomično posljedica filmskoga žanra (akcijsko-pustolovni film na rubu da postane bajka), djelomično činjenici da je film (unatoč oznaci PG – 13) namijenjen tinejdžerima (ali i odraslima koji se tako osjećaju), a sasvim sigurno činjenici da je film, uz studio Walt Disney Pictures, producirao Jerry Bruckheimer, poznat po ljubavi prema buci iznad svega. Ipak, glazba se nije toliko utopila u zvučnim efektima, kao što je inače slučaj s Bruckheimerovim filmovima, pa je na mjestima čak uspjela izbiti u prvi plan.

Zapravo, glazba je u prvom planu već na početku, zajedno s dječakom koji pred stratištem pjeva gusarsku pjesmu pokrećući prkos bezbrojnih siromaha osuđenih na smrt vješanjem zbog pomoći i suradnje s piratima. Pjesmica se nastavlja u ustima Keire Knightley, koja nježno i odlučno uvodi u pravu radnju – okupljanje pirata na opasnom terenu Sao Fanga. Pojava pirata-Kineza otvara mogućnost asocijacije na kinesku glazbu, ali tu mogućnost Zimmer jedva iskorištava (više u prizoru Fangove smrti nego u mnogo duljem prizoru s početka filma).

Za razliku od toga, skladatelj češće upotrebljava istočnjačko-arapske melodije (jasno, opet neautentične), koje su u posljednje vrijeme u Hollywoodu osobito u modi. Istočnjački kolorit čuje se u nadrealnoj sceni s Jackom Sparrowom – no ta je scena zanimljivija zbog svog idejnog rješenja, kao i zbog svojevrsna metalnog zvuka koji se isprepleće s kvaziistočnjačkim glazbenim elementima (u tom prizoru glazba obogaćuje dojam mrtvo-nemrtvoga Jacka, koji se, u neobičnu okružju bijele pustinje, umnožava).

Ipak, Zimmer istočnjačko donosi u instrumentalnom, a ne u vokalnom izdanju. Zapravo je njegova uporaba zbora – koji je u ovako velikoj produkciji morao ući u izvođački sastav – vrlo promišljena. On se ne koristi glasom kao solističkom dionicom koja bi se izdvajala, nego rabi glasove zbora, koje uklapa i tretira kao dio cjelokupnog orkestralnog tkiva. Zbor je prisutan radi boje (posebno se zapaža uporaba muškog zbora pri otvaranju velike knjige piratskog kodeksa, kao i povezivanje zborskih akorda s izbacivanjem topova iz trupa broda pri završnoj bitki). I, jasno, tu je skladateljev omiljeni Ave verum, koji se – ipak više kao tekst, a manje kao citat Mozarta – pojavljuje u kratku prizoru gdje tijelo zloglasnoga Lorda Cutlera Becketta pluta u moru.

Partitura je, dakle, bogata i prepuna raznih dosjetki, koje su ponekad dio scenarija (kao pjesmica na početku; kao zvuk orgulja/čembala/muzičke kutijice koji prate ukletog Holandeza Dayja Jonesa; kao aluzija na glazbu Ennija Morriconea iz vremena špageti-vesterna u prizoru susreta suprotstavljenih strana na pustom morskom žalu). Nažalost, te je dosjetke vrlo teško čuti zbog straha od tišine (glazba staje samo na prijelazima iz jednog u drugi glazbeni broj, pa se komadići filma bez glazbe mogu prebrojati na prste jedne ruke), zbog harmonijskog, a ne melodijskog pristupa, ali i zbog vrlo zabavna filmskog sadržaja.

Irena Paulus