Ispod kože

31. dani satire, Satiričko kazalište Kerempuh, gostovanje Ateljea 212, Beograd: Maja Pelević, Narančina kora, red. Goran Marković

Ispod kože

Narančina kora važna je po tome što uspješno razobličava gdje vlast zapravo prebiva, koje je metamorfoze doživjela, otkriva da je moć velikih vladara malenih zemalja kazališno dosadna, dakle neistinita i lažna priča

»Batali, bre, smisao!«, savjetuje dobronamjerna prijateljica zvana Problematična zbunjenu prijateljicu imenom Pomorandža, u odlučnom životnom trenutku, u času razvijanja upravo napoleonske strategije za pobjedu u bitci kodirana naslova Kako se udati za fudbalera. Dane satire u Kerempuhu otvorio je beogradski Atelje 212 predstavom Narančina kora (Pomorandžina kora), praizvedenom u svibnju 2006. »Priču o savremenim zvezdama iz polusveta«, kako su Narančinu koru odmah po praizvedbi opisali beogradski kazališni kritičari, dvadesetšestogodišnja Maja Pelević napisala je izazvana Niveinim reklamama za kreme protiv celulita.

Kritika medijskoga nasilja nad ljudima, kojima se sugerira neupitna nadmoć izvanjskoga blaga nad unutarnjim — tek je prvi sloj Narančine kore. Riječ je o kabaretu koji pričom o neuspjelome braku nogometaša i kreativne žene bučno demonstrira protiv dominantne, nastrane ljestvice društvenih vrijednosti, izvrgavajući ruglu patološku ljudsku bespomoćnost koja je pripomogla ološu da nametne neukus i nemoral za prapočelo i kriterij društvenoga uspjeha. Inteligentan i duhovit dramski tekst Maje Pelević, nevidljivo prelijevanje komičnog u ozbiljno, paralele i izmjene erotičnog i nasilnog na sceni, igra od bizarnog do ekstravagantnog, interferiranje elemenata različitih žanrova — tek su poneke odlike mudre i suptilne režije Gorana Markovića (redatelj filmova Već viđeno, Variola vera, Tito i ja...). Izvrsno je komponirana likovnost predstave: scenografija zasnovana na snažnim scenskim znakovima ogledala i paravana Nebojše Veselinovića, kostimi Borisa Čakširana koji su bili žanr za sebe, kao i glazba Katarine Žutić, koja dobiva gotovo vizualnu dimenziju. U skladu s tim, četveročlani glumački ansambl, koji se na oduševljenje Kerempuhove publike igrao i poigravao tupim osobnostima i općim mjestima naših, njihovih i bilo čijih celebritiesa — Jelena Ilić kao Pomorandža, Katarina Žutić kao Problematična, Jelena Jovičić kao Zrela i posebno Srđan Timarov kao On sasvim su zasluženo dobili nekoliko aplauza na otvorenoj sceni i ovacije po završetku predstave, nagradu za apsolutnu i slojevitu komunikaciju s publikom tijekom svih 75 minuta igre.

Narančina kora na ovogodišnjim Danima satire točno označuje naslov festivala: unutar zabavnoga, ona zadržava sve elemente satiričkoga teatra koji su se zadržali od antike do danas, recenzira odnos vlasti i pojedinca putem provokativne priče, tjera vlast na prinudni striptease, razobličava patologiju moći koja oblikuje ponašanje većine ljudi, ukazuje na neplodnost mrtva srca što slijedi matricu trenutačne mode, a zanemaruje osobna načela. Ipak, Narančina kora grabi i dugačkim korakom dalje. Predstava je važna po tome što uspješno razobličava gdje vlast zapravo prebiva, koje je metamorfoze doživjela, otkriva da je moć velikih vladara malenih zemalja kazališno dosadna, dakle neistinita i lažna priča. Narančina kora satiru usmjerava na medije, na njihovu istinsku moć i na tisuće oblika u kojima se ta moć manifestira. Neporecivo je da je upravo Atelje 212 svojim gostovanjem prozreo i prokazao medije kao realnu vrhovnu vlast, pozvao na odgovornost prave gazde duhovnoga i materijalnoga prostora te konačno precizno artikulirao, istražio i definirao sukob između medija kao stvarne vlasti i pojedinca koji je (Selimović kaže) uvijek na gubitku.

Dubravka Lampalov