Dešifriranje kozmičkih kodova

Dešifriranje kozmičkih kodova

Mircea Eliade, Povijest vjerovanja i religijskih ideja, prev. Božidar Petrač, Fabula nova, Zagreb, 2006.

Prvi dio opsežne studije o religijskim idejama u povijesti čovječanstva obuhvaća razdoblje od kamenoga doba do eleuzinskih misterija i tek je jedna od nekoliko knjiga rumunjsko-francuskog povjesničara religije koje je nedavno tiskala Fabula nova, čime će djelo Mircea Eliade zasigurno u još većoj mjeri nego dosad postati poznato i široj publici. Autora u ovoj knjizi, ali i u ostalima koje se bave srodnom tematikom, ponajprije zanima očitovanje svetoga tijekom povijesti: ono nije vezano samo uz religiju, nego je sastavni dio ljudske strukture svijesti kao takve. Stoga za Eliadea nema dvojbe: biti čovjek nužno znači biti religiozan, pa makar se takva religioznost očitovala u pradavnim kultovima ili suvremenom ateizmu. Ova knjiga je dakle historijski, a ne teološki pregled vjerovanja i religijske svijesti u kojoj je sve povezano i između svakoga razdoblja u povijesti postoji neka uzročno-posljedična veza. Primjerice, srednjovjekovni hermetizam nije moguće shvatiti bez poznavanja eleuzinskih misterija i orfičkih obreda kao odraza gnoze i grčko-orijentalnog sinkretizma, a taj je hermetizam preživio i do danas putem renesansnog interesa za okultno koji je aktualizirao europski romantizam. Takav henološki pristup autoru omogućava da knjigu sastavlja kao niz linkova u kojem je čak i za magijsko-religijsko ponašanje pračovjeka moguće pronaći paralelu u suvremenom svijetu, primjerice u komplementarnosti seksualnih i kozmičkih načela. Ovo opsežno djelo sastoji se od petnaest poglavlja i nastalo je na temelju predavanja o povijesti religije koja je Eliade držao tridesetih i četrdesetih godina; tih šestotinjak stranica vrlo je pregledno napisano kao spoj usmenog izlaganja i iznimno opsežne kritičke bibliografije i referencija, tako da je pristupačno i laicima koji u tu tematiku nisu najbolje upućeni.

Temelj analize u svakom je poglavlju pronalaženje i dešifriranje kozmičkih kodova, odnosno simbola kojima se neka religijska svijest koristi kao osovinskim idejama koje služe uspostavljanju kozmogonijskog ili teogonijskog poretka. Npr. u mezopotamijskoj religiji Eliade se ponajviše zanima za mit o postanku i velikom potopu, u mezolitiku i neolitiku to je ideja o cikličkom vremenu koje simbolizira Stablo Svijeta, kod indoeuropskih religija u prvom je planu teogonija hinduskih bogova, a kod Izraelaca mit o Raju odnosno Središtu Svijeta. Uz tu glavnu interpretacijsku razinu, Eliade raspleće mrežu složenih značenja, koja tumači uz pomoć tadašnjih antropoloških istraživanja i dostupnih studija, čineći time tekst iznimno zanimljivim i poticajnim. Npr. usporedi li se ovakav pregledan, lako čitljiv i esejistički, a ipak vrlo stručan pregled povijesti vjerovanja i mitova s također enciklopedijskom obuhvatnošću radova poznatog antropologa Jamesa Frazera (napose u njegovu najvažnijem djelu Zlatna grana), posve je jasno koje su Eliadeove prednosti u odnosu na Frazerovu hermetičnu studiju zasićenu faktografijom i ishitrenim zaključcima. Doduše, ni u Eliadea nema ujednačenosti svih poglavlja, ali to se može više pripisati načinu na koji je knjiga nastajala nego nekoj mogućoj autorskoj nedosljednosti. Sva su poglavlja u manjoj ili većoj mjeri zanimljiva i informativna, ali ipak treba istaknuti nekoliko koje plijene svježinom pristupa. U poglavlju o Dionizu zanimljiva je interpretacija dionizijskog zanosa kao ekstatičnog procesa unutarnjeg oslobađanja, odnosno drukčije shvaćene katarze nego što to sugerira dotadašnja tradicija. Poglavlje o Zarathustri ponovno se vraća tematici srednjoazijskih šamana i mitsko-obrednim scenarijima preobrazbe i obnavljanja svijeta putem nove eshatologije, što je pomak u odnosu na ničeovsko shvaćanje zbog kojeg je ta religija dosta dugo bila pogrešno tumačena. Pritom Eliade spominje i važnost iranske religije za vjersko oblikovanje Zapada, što je također manje poznata tema.

Od ostalih zanimljivih interpretacija (zanimljivih u kontekstu različitosti naspram dominantnog interpretacijskog kanona) mogu se izdvojiti poglavlje o eleuzinskim misterijima te magijski život pračovjeka. U prvome autor pokušava doprijeti do izvornoga značenja tih misterija čisteći ih od višestoljetnih naslaga i zabluda koje je kršćanstvo imalo o njima, te razjasniti putovanje duše kroz tminu, koje je u podlozi eleuzinske misterije odnošenja spram smrti odnosno pripreme za zagrobni život. Kad je riječ o posljednjem, dakle vjerovanju u zagrobni život kod pračovjeka, Eliade nudi poticajne analize koje se – unatoč razmaku od šezdesetak godina – doimaju kao da su ih pisali neki današnji antropolozi, s obzirom da je i u recentnim radovima naglasak upravo na sakralnoj funkciji oslikanih špilja, odnosno na tumačenju koje je slikarije iz toga razdoblja sklono tumačiti kao materijalni dokaz iskustva šamanizma i iskonskog suočavanja sa svijetom mrtvih, a ne kao obredno slikanje životinja da bi ih se lakše ulovilo, kao što se dosad smatralo. Uza sve dosad rečeno, u Eliadea nalazimo i klasične interpretacije koje pripadaju standardnom repertoaru povijesti religijskih vjerovanja poput davanja prednosti analizama kozmogonijskih mitova kao istinskim temeljima svetoga znanja, odnosno inicijacijama kao presudnima za razumijevanje svake stare religije, što se poglavito oslikava u odnosu društvenog i kozmičkog poretka. No, čak i ovom klasičnom znanstvenom sklopu autor iskušava neke inovativne teze, poput analize labirinta u Kreti kao simbola prastarog inicijacijskog iskušenja ili analize megalita kao težnje za podjelom svijeta na svijet mrtvih i svijet živih, s megalitskim kamenim gromadama kao zamjenama za tijelo u koje su se trebale naseliti duše umrlih. U tom sklopu ideja posebno je zanimljiv način na koji autor tumači jahvistički monoteizam iz konteksta preobražaja religijskih struktura kozmičkoga tipa u novu religiju koja se zasniva na svetoj povijesti, čime je iz temelja promijenila i svjetonazor suvremenoga čovjeka.

Tonči Valentić