Biti poput grbavoga kita

Biti poput grbavoga kita

Svojim nemirom, svijet se neprestano mijenja, transformirajući pritom oblik (sliku, zvuk i misao), ali ne i smisao

Scenska ostvarenja Marije Šćekić rijedak su spoj misaonog i poetičnog, znanstvenoga postupka i estetskog uobličenja. U razgovoru često se čini hermetičnom i zalutalom u teško dohvatljive dubine i prostore, no predstava Modulacija – oblik 2, iza tako strogo formalna naslova krije začudnu, angažiranu umjetničku pustolovinu i čaroliju velikog plavetnila; biti poput grbavoga kita?

Čovjek je neodvojiv od prirode i ona od njega. Predstava Modulacija – oblik 2 tu misao priziva u sjećanje.

— Prije deset godina, na drugoj godini studija u Montrealu, stvorila sam svoj prvi koreografski rad – Modulacija. Plesače sam zamislila kao oscilatore (tijela koja titraju), a pokrete njihovih tijela kao strujanja čestica zraka, svjetla i topline. Tijela su služila kao medij za prijenos vlastitih promišljanja o čovjeku kao biološkom oscilatoru i svijetu kao titravoj strukturi. Svojim nemirom svijet se neprestano mijenja, transformirajući pritom oblik (sliku, zvuk i misao) ali ne i smisao. Tek nakon dvije godine, kad sam u St. John'su (Newfoundland) u bliskom kontaktu prvi put vidjela i čula grbave kitove, shvatila sam pravo značenje riječi savršen kao sklad organizma i prostora. Način kretanja kitova (tiho, moćno, skromno, a veličanstveno, savršeno upravljano, a slobodno, prirodom vođeno, dostojanstveno, ponosno i promišljeno, nježno i sofisticirano, graciozno,....) jedno je od mojih najsnažnijih životnih iskustava i najdojmljivijih primjera sklada kretanja tijela, duha i prostora »Ma kakav ples i koreografija. Priroda, okrutno iskrena i lijepa, dostojna svake nesavršenosti i pogreške, duboka u jednostavnosti, isprepletena sofisticiranim, plementitim životnim detaljima. To je pokret kakvu se divim i umjetnost kakvoj težim.« Ako tomu pridodam ljepotu njihova glasanja, onda ideja o organizmu kao simfoniji života postaje jasna. Prisjećajući se usporenosti, dostojanstva i lakoće njihova kretanja, u sjećanje mi se uvijek iznova vrati jedan te isti doživljaj – osjećaj mira i spokoja.

U naizgled mističnoj predstavi sve je osmišljeno i precizno analizirano. Kemijski procesi, živčano–mišićni sustav, eholokacija, propriocepcija, citiram: »Misaoni pokret (aktivnost mišljenja) u svojoj je suštini izraz tekućeg pokreta.«

— Oduvijek razmišljam o tome da su sva interna zbivanja unutar organizma (moždana i fiziološka) neka vrsta komunikacije, već izrečene informacije o čovjeku i svijetu. U radu s plesačima te informacije nastojim što bolje čuti, prepoznati i razumjeti. U životu mi je to mnogo teže nego u plesu, pa često ne uspijevam protumačiti tuđe riječi, dok svoje nejasno iznosim. U prirodi, za objašnjenje takve komunikacije ne pronalazim slikovitiji primjer od onoga kojim se koriste kitovi. Eholokacija je mehanizam putem kojih kitovi samoproizvode zvuk, koji se u obliku zvučnih valova odašilje u morska prostranstva. Kada zvuk naiđe na nekakvu prepreku, on im se u obliku jeke vraća, prenoseći im jasnu informaciju, ultrazvučnu sliku, o dalekim zbivanjima i udaljenim prostranstvima. Taj mehanizam kitovima služi u potrazi za hranom, ali i kao primarno sredstvo komunikacije, navigacije i međusobnoga prepoznavanja. U plesu, ono što doživljavam kao bitno nije sam pokret, nego sve ono što ga čini takvim kakav jest. Njegov izvor, svrha i smisao. Budući da su plesači u prvom redu ljudi, njihov plesni pokret sadrži vlastitu logiku, misao i život, koja je protkana nizom psiholoških, somatskih, emotivnih i fizioloških procesa. Osjećam da pojedine fragmente njihovih proživljavanja vrlo jasno vidim, a koreografijom, poput mreže, nastojim zadržati one suptilne, ljudske, nesavršene, nenaučene i spontane trenutke koji ples čine živim i uvijek promjenljivim. Vjerujem da su upravo ove karakteristike plesa ono što plesnu umjetnost čini plemenitom. Da to ne vidim, sigurno bih se bavila nekim drugim poslom.

I koje su reakcije na predstavu, jer čini mi se vrlo zahtjevnim prevesti, pričati ili pisati o strukturi satkanoj na logici pokreta, unutarnjim vibracijama i modulacijama, impulsima, »slikama, česticama, fragmentima svijesti i podsvijesti«?

— Reakcije su, moram priznati, jednako dobre, ako ne čak i bolje od onih za Sjenu. Najdraže mi je da ljudi, i laici i oni koji znaju više, jednako dobro prepoznaju višeslojnost temeljne ideje, složenost procesa rada i iskrenost u izvedbi plesača i da to znaju cijeniti. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da su svi plesači u predstavi (neovisno o prijašnjim plesnim iskustvima i tehnikama) prolazili jednako zahtjevan proces u svrhu usvajanja naizgled vrlo jednostavna plesnog pokreta. Pokret je najlakše naučiti, ali razumjeti ga te biti kadar komunicirati njegovu logiku drugomu u skupini da bi taj isti jasno čuo informaciju i spoznao misao zahtijeva posve drukčiji proces grupnoga rada. Sofisticiranost izvedbe, jasno, znatno ovisi o tehničko–umjetničkoj zrelosti te životnom iskustvu izvođača, ali nije nužni faktor. Sa tog aspekta vjerujem da je ples scenska interkomunikacija koreografske strukture i tjelesne forme, koje nisu savršene, ali nadopunjuju jedna drugu.

Modulacija – oblik 2 složen je i zahtjevan projekt, čime je i produkcija otežana?

— Riječ nova u imenu Histeria nova znači ideju stvaranja novog modela nezavisne plesne produkcije u Hrvatskoj. Riječ je o interdisciplinarnom povezivanju ustanova i organizacija koje različitim područjima djelovanja nadopunjuju jedna drugu. U projektu Modulacija – oblik 2 tu su ideju poduprli pojedinci poput Nikoline Rako iz Plavog svijeta, Instituta za istraživanje i zaštitu mora (Veli Lošinj), koja radi na projektu Jadranski dupin baveći se problemom podvodne buke i zvučnog onečišćenja. Suradnja s Nikolinom i Annikom Wieman (suradnicom na projektu Jadranski dupin) rezultirala je promjenom scenarija za predstavu, a na tu je odluku utjecao dokument u kojemu mi je Annika poslala opis društvenog ponašanja nekolicine dobro poznatih dupina iz lošinjskog arhipelaga.

Predstava nosi tužnu notu, jer nikako drukčije ne doživljavam kobne posljedice u životima kitova uzrokovane sonarima i nuklearno–kemijskim zagađivačima mora. Potresne su činjenice da velik broj eksperimenata visoko–niskim frekvencijama rezultira nasukavanjem kitova duž obala svjetskih mora, čije su strukture tkiva u predjelu unutrašnjeg uha pretrpjele obilna krvarenja ili su posve razderane. Udruga UMIS–SMEA (udruga malih i srednjih poduzetnika) također je prepoznala vrijednost projekta nudeći pomoć u organizaciji daljih gostovanja u svrhu širenja svijesti o zaštiti okoliša i razvoju kulturnoga poduzetništva u Republici Hrvatskoj.

Razgovarala Maja Đurinović