Bastardna znanstvena disciplina

»Novi Kamov«, gl. ur. Ljubomir Stefanović, br.1, sv. 22, god. VII, Izdavački centar Rijeka, 2007.

Novi broj ovog časopisa u cijelosti je posvećen suvremenim kulturološkim studijima i sastoji se od prijevoda sedam tekstova podijeljenih u tri cjeline kojima prethodi uvod. Priređivač temata i uvodničar Aljoša Pužar odlučio se za polemičko propitivanje temeljnih polazišta te bastardne znanstvene discipline, pokušavajući sintetizirati neke od mogućih pristupa unutar široka polja kulturne teorije. Ističući s jedne strane osnovne metodološke probleme s kojima se suočavaju kulturološki studiji i klasične metode na kojima se oni zasnivaju (tekstološka, historiografska i etnografska), a s druge strane problem upitne teoretičnosti, hinjene antidisciplinarnosti i društvene angažiranosti, dolazi se do ključnoga problema preoblikovanja polja bavljenja, te stoga Pužar u uvodniku spominje retoriku krize i nužnost repozicioniranja kulturoloških studija unutar polja humanistike u cjelini. Studiji su od početka zamišljeni kao interdisciplinarni pristup, koji je kao glavni cilj imao redefiniranje koncepta kulture razumijevajući je kao »polemičku interakciju između različitih društvenih skupina«, ali je koncept zapao u krizu, o čemu dovoljno govore i tekstovi u ovom tematu. E. San Juan, Jan Baetens, Cary Nelson, Craig Robertson, Paul Willis, Mats Trondman, Alan O`Connor i Keyan G. Tomaselli autori su radova koji tematiziraju moć i ideologiju, intelektualne programe i popularnu kulturu iz horizonta novijih teorijskih i društvenih zbivanja, a tekstovi su spoj teorijskih i metodoloških rasprava te studija slučaja.

Priređivač temata ističe kritičnost radova spram »lažnog političkog radikalizma i artificijelnog egalitarizma ‘građanskih’ kulturalnih studija na bogatom zapadu« i ispravno je odabrao upravo te radove jer iz iskošene perspektive koja nije britanocentrična ili amerocentrična nastoje kritički promisliti današnji položaj te discipline. No ostaje upitno da li je to i jedini mogući kritički pristup kriptodisciplini koja je i u Hrvatskoj metastazirala do neslućenih granica te se, poput bioetike, pretvorila u neku vrstu institucionalizirane sekularne teologije. Preciznije rečeno, kritičko promišljanje kulturoloških studija trebalo bi počivati na jednostavnoj (ali unutar službenoga akademskog pogona i zabranjenoj) premisi o kulturi kao novoj ideologiji, u onom smislu u kojem se ona postavlja kao opasno sredstvo za prikrivanje istinskih sukoba u javnoj sferi pretvarajući sve sukobe u kulturne ratove i time ih prepuštajući nevještim teoretičarima kulturnih praksi. Nadajmo se da ćemo uskoro naići i na temat koji bi kulturološke studije analizirao upravo s te pozicije.

Tonči Valentić