Važnost dojma

Važnost dojma

Hrvatska mora mnogo ozbiljnije pristupiti vlastitoj promociji, ukoliko želi povećati broj informacija o sebi u globalnoj javnosti, razbiti stereotipe i dezinformacije iz prošlosti te poboljšati svoj imidž. Turistička promocija nipošto nije dovoljna

Zanimanje za vlastiti identitet stalno raste, baš kao i strah za njegovo očuvanje. S time se ne susreću samo Hrvati već i velike nacije poput Amerikanaca, o čemu svjedoči i knjiga Samuela Huntigtona Tko smo mi? – izazovi nacionalnom identitetu SAD-a, u kojoj se odveć ne bavi teorijom, nego pokušava pronaći odgovore na pitanja poput – što je danas američki credo? Koliko je američki protestantizam utjecao na Ameriku kakvu poznajemo? Zašto se Meksikanci teško asimiliraju? Što će se dogoditi s engleskim jezikom u SAD-u? i sl.

Za razliku od Amerikanaca, koji prilično jasno percipiraju svoj identitet, kada bismo građanima Hrvatske postavili pitanje – što je njihov identitet, po čemu se oni razlikuju od drugih europskih naroda, po čemu su jedinstveni i kako vide svoju budućnost, dobili bismo prilično različite i neujednačene odgovore. Činjenica je da čak ni u hrvatskoj literaturi o toj problematici ne možemo pronaći usuglašene i jasne odgovore. Iz toga se može zaključiti kako Hrvati očito još nemaju jasnu predodžbu o vlastitom identitetu, kroz koji bi se mogli predstaviti svijetu i po kojem bi ih drugi mogli prepoznavati. Logično je da se nameće pitanje – zašto? Tim više ako imamo u vidu bogatu povijesnu i kulturnu baštinu na prostorima današnje Hrvatske, velike uspjehe pojedinaca u svim područjima ljudskog djelovanja, ali i uistinu jedinstvene prirodne raznolikosti i ljepote na malom prostoru. Jasno je da su sve te činjenice ukorijenjene u hrvatskom identitetu, ali su očito nedovoljno osviještene. Jedan od razloga težak je povijesni put hrvatskoga naroda i česta promjena tuđih gospodara, koji su nedvojbeno utjecali na poimanje vlastitog identiteta kod Hrvata. Hrvati su dobili vlastitu nezavisnu državu tek raspadom Jugoslavije i međunarodnim priznanjem 1992. Očito je da nisu imali dovoljno vremena u proteklo desetljeće i pol samostalnosti da u potpunosti osvijeste identitet i razviju svijest o vlastitoj osobnosti, a i to kratko razdoblje često je pogrešno korišteno – od forsiranja nekih nacionalnih elemenata tijekom devedesetih, do njihova omalovažavanja nakon 2000. godine. S druge strane tijekom srbijanske agresije i Domovinskog rata, Hrvati su u dobroj mjeri svoj identitet gradili više na antisrpstvu nego na hrvatstvu.

Upravo u ratnom razdoblju Hrvati su postali svjesni važnosti imidža, odnosno dojma, percepcije ili slike koju su drugi narodi imali ili stvarali o njima. Prilikom izlaska na međunarodnu političku scenu, Hrvatska se susrela s mnogobrojnim stereotipima, dezinformacijama i propagandom koja se odnosila na razdoblje Nezavisne Države Hrvatske i posljedice suradnje dijela hrvatskog naroda s nacistima. Velika većina stereotipa o Hrvatima, koji su se pojavili u globalnoj javnosti početkom devedesetih godina, bili su posljedica dugogodišnje protuhrvatske propagande, koja je imala centar u Beogradu i izdašno se služila diplomatskim i medijskim kanalima. Kako napisa Stjepan Malović, cjelokupna vanjska politika bila je vođena iz Beograda, pa je time i uloga novinarstva bila jasno usmjerena. Cjelokupni nekadašnji diplomatski i novinski aparat bio je više nego aktivan u stvaranju iskrivljene slike o društvenom sustavu, politici i narodima bivše Jugoslavije. Službena propaganda namjerno je prešućivala nacionalne vrijednosti svih naroda osim srpskog, a sustavno se stvarala slika o Hrvatima kao genocidnom narodu.

Teško je govoriti o imidžu zemlje bez temeljitih istraživanja inozemnih javnosti, ali sudeći po nekim anketama i medijskim izvješćima, možemo reći da je Hrvatska još relativno nepoznata zemlja u globalnim okvirima. To ne čudi kada se zna da je, nakon 13. stoljeća povijesnog postojanja, uskrsnula kao samostalna i suverena država tek prije desetljeće i pol. Od tada do danas za nju se u svijetu čulo, najprije po krvavom ratu, potom sporadično po sportskim uspjesima i odnedavno po prirodnim ljepotama, o čemu svjedoče mnogobrojni izbori Hrvatske kao jednog od najpoželjnijih turističkih odredišta na svijetu. Mnogi od onih koji su čuli za Hrvatsku o nama imaju stereotipe, predrasude, dezinformacije. Ukoliko želimo ući u Europsku Uniju kao dobrodošla zemlja članica, onda se prvo moramo predstaviti našim budućim susjedima – ne samo kao turistička destinacija – putem svih naših prednosti, kako bismo izmamili aplauz dobrodošlice, a ne negodovanje i odbijanje.

Hrvatska se zapravo trenutačno nalazi pred dva izazova – kako očuvati i dalje razvijati svoj nacionalni identitet, koji je još prilično neutvrđen, te kako se što bolje predstaviti budućim europskim susjedima, odnosno kako poboljšati prepoznatljivost i imidž države u svijetu. No, prije svega treba podvući crtu ispod jugoslavenske prošlosti, ali i ispod ratnog razdoblja i okrenuti se budućnosti, jasno uvažavajući sve dobre i loše posljedice koje u nasljeđe ostavlja nedavna prošlost hrvatske države.

S druge strane, Hrvatska mora puno ozbiljnije pristupiti vlastitoj promociji, ukoliko želi povećati broj informacija o sebi u globalnoj javnosti, razbiti stereotipe i dezinformacije iz prošlosti te poboljšati svoj imidž. Turistička promocija nipošto nije dovoljna.

Hrvatska u komunikaciji prema svijetu, posebice prema Europi, može istaknuti puno toga što će biti prepoznato kao jedinstveno i vrijedno. Uistinu, u duhovnom i fizičkom smislu hrvatska je država granica i spojnica, odnosno raskrižje i susretište triju velikih kultura: srednjoeuropske, mediteranske i balkanske. To je naše bogatstvo, jer su Hrvati imali priliku uzeti ono najbolje iz svoje okoline – Mediterana, Europe i Balkana, te stvoriti neponovljivu i jedinstvenu raznolikost. Tako se ovdje stoljećima susreće mediteranski duh sanjara i pustolova, istraživača i zavodnika s racionalnim i suzdržljivim ponašanjem bečke škole, ali i prevrtljivim elementima Balkana, kojemu nije strano laviranje između mita i istine.

Često smo odveć okrenuti prošlosti, a imamo mnogo elemenata koji nas čine zemljom budućnosti.

Ukoliko hrvatski građani postanu svjesniji svojih posebnosti, budu ponosniji na svoj nacionalni identitet, te ga znalački predstave i iskomuniciraju svijetu, to će biti najbolja obrana od opasnosti koje nosi globalizacija za nacionalne identitete. Hrvatska tako može mirno i ponosno ući u Europsku Uniju ne bojeći se da će izgubiti svoju osobnost ili biti dočekana kao manje važan član te zajednice. Dapače, ulazak u Europsku Uniju Hrvatskoj može donijeti mogućnosti izravnijeg i učinkovitijeg privlačenja pozornosti europskih susjeda. A s obzirom na moć imidža, Hrvatska tu priliku može iskoristiti za nove uspjehe u politici, gospodarstvu i turizmu.

Božo Skoko

Mr. sc. Božo Skoko (1976) asistent je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i stručnjak za odnose s javnošću te brendiranje destinacija. Autor je prve knjige posvećene identitetu i imidžu Hrvatske Hrvatska – identitet, image i promocija. Bivši je novinar i urednik Hrvatske televizije.