Tulum na tvrđavi

Tulum na tvrđavi

Bastion je filmska cjelina kojoj bi se teško mogle pronaći slabosti. Djelo je to filmskoga navigatora koji zna svoje odredište

Ni kišom okupana proljetna večer nije spriječila ljubitelje i prijatelje filma da još jednom dobrano ispune omiljenu dvoranu na Tuškancu.

Desetominutni uradak Tulum prvi je film likovne umjetnice Nike Radić. Multimedijalna priroda njezina dotadašnjega rada prirodno ju je usmjerila filmu. Proširenje medijskog interesa, međutim, nije odmah bilo i zalogom kreativnosti. Dvoje uvjetnih protagonista u Tulumu verbalno se pokušavaju dovinuti do smisla, značenja... subjekta. Dakle, na neki način, autorica pokušava progovoriti o semantičkom potencijalu komunikacije.

Likovi zatečeni na tulumu u predvorju kina Tuškanac plešu, pijuckaju... naoko, zabavljaju se. No, tek kad progovore, vidi se da među njima nema razumijevanja. Autorica, koristeći se višejezičnim replikama, pokušava dati univerzalniju dimenziju svojem filmskom ogledu. Ipak, time film ne dobiva na pameti, a na dinamici je izgubio već inicijalno, pretencioznim postavom. Nikada Alma Prica nije sudjelovala u slabijem ostvarenju. Film Nike Radić doima se kao samozadovoljno intelektualiziranje, kako autorice tako i njezinih slučajnih protagonista. Da je samozadana tema obrađena ironijski, možda bi i rezultat bio bolji. Ovako, dobili smo film radi filma. Film radi njegove premijere u filmski smještenu prostoru.

Premijernoj publici Zdravko Mustać podastro je svoj, kako sam reče, četrdeset i peti film. Ove će godine autor obilježiti dvadeset godina od nastanka prvih videoradova. Naime, dok su nekada videoradovi bili odvojeni od onih filmskih, prije svega materijalom i medijskom teksturom, danas se i oni ubrajaju među filmove, zajedno s onima nastalim na filmskoj vrpci. No, Mustać je od samih svojih umjetničkih početaka zapravo bio alternativni filmski autor. To znači: autor drugog i drukčijeg filma...

Bastion je ultimativni film dosadašnjega njegova opusa. Tematski i stilski, nadovezuje se na dva svoja prethodnika. Nigredo (2001) i Planktoni (2005) nagovijestili su Mustaća kao autora koji na rubu eksperimenta gradi narativne etide o osamljenosti i čežnji za ljubavlju. Bastion je, moram odmah prejudicirati, dosad najuspjelije djelo u navlastito autorski uspostavljenoj trilogiji.

Priča je to o strastvenoj ljubavnoj vezi između dviju djevojaka. Mustać naraciju razvija u deset kadrova-sekvenci. Tih deset sekvenci čine zasebne slike, svojevrsne tableaux, svaka s navlastitom vizualnom i emotivnom težinom. Prvi je takav tablo dugačka sekvenca u kojoj desetak ljudi čeka tramvaj. Nakon što svi uđu, ostaju samo protagonistice. Već nas sljedeća slika prebacuje u sekvencu njihove igre na Cmroku, da bi treća nastavila erotskom strasti u krevetu. Nepomični gornji rakurs u ovoj sekvenci zloguko stješnjuje protagonistice, uz Eros navješćujući i Thanatos. Lom u pripovijesti naznačuje sekvenca silovanja, koja sa sljedećom, onom patnje, čini središnji dio Bastiona.

Mustaćev smisao za vizualnu atrakciju posebice je sugestivan u maksimirskoj sekvenci. Ovdje veza objema djevojkama postaje i doslovnim okovom oko ruku. Tragični kraj uslijeđuje u završnom tablou partyja. Nikad preboljevši traumatsku bol što ju je uzrokovao nasilni čin, jedna od protagonistica presijeca čvor sada već nemoguće veze, završivši u kadi punoj bijele vode. Ova bjelina, inače, dijelom je fascinantne filmske špice, da bi bila uokvirena u konačnom smiraju neizbježive tragedije. Protagonistice Bastiona ne komuniciraju jezikom. Njihova je međusobna privlačnost animalna. Ljubav se razmjenjuje dodirima, smijehom, kricima. Nedostaju riječi sa značenjem... ostaju tek tragovi verbalno nekodirana jezika. Upravo tako strukturiranom semantikom, Mustać postiže maksimalni emotivni učinak. Strast je jača od svake izgovorene rečenice. Patnja, jednako tako! Svaka sekvenca Bastiona sublimira najveću moguću prezasićenost osjećaja.

Kamera Borisa Poljaka ponovno je, kao i u prethodnim Planktonima, iznimna. Zvučna podloga, pak, sugestivno miješa šumove, nemušte glasove, krikove i smijeh. glumice, Barbara Prpić i Ivana Roščić upravo su sjajne... i to u rasponu od osebujnoga fizičkog teatra do grimasa na licima.

Bastion je filmska cjelina kojoj bi se teško mogle pronaći slabosti. Djelo je to filmskoga navigatora koji zna svoje odredište. Ipak, Mustać radije izabire nepregledno more i nemire nemušte podsvijesti negoli mirnu luku jezika kao svjesna utočišta. Sasvim sigurno, ovim je ostvarenjem ispisao jednu od najvažnijih stranica svoje umjetničke popudbine.

Marijan Krivak