Tarzan u Aziji

Tarzan u Aziji

Kapadokija je prelijepa. Nastala je čudnom igrom vjetra i porozna tla tijekom više milijuna godina. Neki davni narodi iskopali su skloništa u poroznu tlu i tamo se skrivali od velikih osvajača. Njihove podzemne gradove danas obilaze tisuće znatiželjnika

Put svile povezuje Istok i Zapad već više od dvije tisuće godina. Kad sam bio mali, a to je ono vrijeme dok čovjek ne prati vremensku prognozu, vjerovao sam da je Svilena cesta satkana od najfinije svile i da po njoj na svilenim tepisima ljudi putuju u daleke krajeve, da ta cesta prolazi kroz Alicinu zemlju čudesa, zatim da presijeca sedam gora i sedam mora, da ulazi u zemlju Alibabe i četrdeset vojnika, da dodiruje prašumu odakle dopire Tarzanov urlik i, napokon, da ponire u grad iz Tisuću i jedne noći koji u mraku svijetli poput Betlehema. Tijekom godina odrastanja okrutno me društvo uvjerilo da Alica ne postoji, da je Alibaba izmišljen lik, da Tarzan nikada nije živio u prašumi (iako su svi svjetski mediji objavili da je njegova Čita nedavno proslavila 75. rođendan!!!) i da o tome šutim pred onima koji ne prate vremensku prognozu. Kako se nikako ne mogu vratiti u svijet prije vremenske prognoze, odlučio sam glavom bez obzira bježati od okrutna društva. Bilo je to prije šest godina.....

Motor naše Buba Mare, kako sam od milja prozvao stari Mitsubishijev terenac, nevoljko je brujao dok smo u retrovizoru ostavljali Hrvatsku, Rumunjsku i Bugarsku. Kad kažem naše Bube Mare, mislim na Vjerana Hrpku i sebe. Vjeran je krasan čovjek i divan snimatelj, samo što je iz Osijeka. Naoružani kamerom i idejom o Putu svile, upornošću Dalmatinca na studiju u Zagrebu, stigli smo u Carigrad. Nije bitno ima li grad osam ili osamnaest milijuna stanovnika, važno je samo da je golem. Da dugo postoji, to već svi znate. Da su ga islamizirali, i to znate. Bilo je to jako davno. Jedan starac na Kapaličaršiji rekao mi je da se toga nije sjećao ni njegov djed. Dakle, bilo je to stvarno davno. Grad je iznimno moderniziran i čudesno čist. Više o gradu možete saznati u knjizi Orhana Pamuka Istanbul. Knjiga je uistinu čisti zrcalni odraz Carigrada. Sve što bih vam ja savjetovao jest da odete u hostel pokraj Aje Sofije jer se ponedjeljkom, srijedom i petkom navečer tamo izvodi trbušni ples mladih Turkinja. Kada se nađete u podrumu tog hostela, zamijenite skupi vodič Lonley Planeta za jedno noćenje plus informaciju kako doći do Kapadokije i napravljen je prvi korak na Putu svile danas. Zaboravite na internetske rezervacije bilo čega, zaboravite na vrijeme i zaboravite na vremensku prognozu. Riješite se svega što vas opterećuje i dođite u Kapadokiju. Tamo smo Vjeran i ja donijeli pjesme Boba Dylana, a zauzvrat dobili Maggie, šezdesetogodišnju Londončanku koja je poludjela od stresa i preselila u ove krajeve. Ona nam je bila vodič po Kapadokiji, regiji podzemnih gradova u središnjoj Anadoliji. Kapadokija je prelijepa. Nastala je čudnom igrom vjetra i porozna tla tijekom više milijuna godina. Neki davni narodi iskopali su skloništa u poroznu tlu i tamo se skrivali od velikih osvajača. Njihove podzemne gradove danas obilaze tisuće znatiželjnika. Nakon Kapadokije odlučili smo prijeći Ararat, 5000 metara visoko gorje na kojem je supernarodniheroj Noa nasukao arku. Ostatke olupina, za koje sam tvrdio da su od Noine arke, Vjeran je brzo doveo u korelaciju s trulim limom na našoj Buba Mari. Komad od desetak centimetara promjera savršeno se, poput slagalice, uklapao u naš stražnji blatobran. Nakon Ararata, u svega četiri dana uspjeli smo prijeći tursko-iransku granicu. Tamo su nas dočekali potomci Darija i Kserksa, Perzijanci koji danas žive od prodaje nafte, tepiha i pistacije. Sve redom fin narod. Moji prijatelji, oboružani predrasudama, rekli su mi prije puta da će me ti Perzijanci, odnosno Iranci, ubosti sabljom u slabine čim im okrenem leđa. Iranci imaju svoju državu više godina nego moji prijatelji krvnih zrnaca, a ipak se prijatelji usuđuju govoriti o primitivizmu naroda na Istoku. Do jučer su jeli sarmu iz ratkapa, a danas su već gospoda s pedigreom. To me ljuti. Upravo zbog takvih stajališta lakše izbijaju ratovi. Vjeran i ja smo protutnjali kroz Teheran koji nalikuje nekom socijalističkom zagađenom gradu i zaustavili se na ruševinama Perzepolisa, u Esfahanu (gradu iz Tisuću i jedne noći), Shirazu (gradu gdje smo platili kaznu za prebrzu vožnju) i nakraju u Bamu (gradu koji je veliki potres razorio do temelja prije tri godine). Iran je čudna mješavina Istoka i Zapada. Religija je iznad državnih zakona, Coca-Cola je simbol kolonijalizma, a nuklearni reaktori sredstvo čuvanja nafte i samostalnosti. Krajnji istok zemlje pustinja je Dašt-e-Lut. Iz nje smo prešli u Pakistan. Isti dokumenti koji su nam nedostajali na tursko-iranskoj granici nedostajali su i na iransko-pakistanskoj. Sa šefom granice započeli smo višesatnu čajanku na kojoj smo pokušali doći do zajedničkoga rješenja. Nije se radilo o novcu, nego o formi. Brzo smo se složili da ne volimo Amerikance, da je Bog jedan, ali da ga u različitim krajevima nazivaju različitim imenima, ali nam je trebalo dobre četiri litre čaja dok nismo nastavili prema Islamabadu, glavnom gradu Pakistana. To da je naš suputnik u Bubi Mari postao naoružani graničar imenom Miyahan, to da smo zbog sigurnosti noću vozili u konvoju pod budnim okom nacionalne garde, to da je pustinja Belučistan jedno od najopasnijih područja na svijetu (krijumčarska ruta Afganistana prema svijetu), nije vrijedno spomena. Bitno je da nam to nije bilo bitno. Prošlo je nekoliko dana dok nismo stigli u Islamabad. Tamo su nam Bubu Maru zaključali u carinu dok iz domovine ne nabavimo potrebne dokumente. I to smo riješili angažmanom moje Zrinke (pusa, draga). U međuvremenu otišli smo prema Afganistanu (plemensko područje iza Pešavara) i prema Indiji (Lahore, grad veličanstvenih mirisa i smradova). Kad su stigli dokumenti, poljubili smo u obraz gospođe iz obitelji Azhar, kod kojih nam je bila baza, obećali Aslamu da ćemo njegovati vrline i misliti oštro, te nastavili na sjever prema Kini. U to vrijeme ni Vjeran ni ja nismo više imali pojma o vremenu. Već smo počeli nalikovati na ljude čijim smo dušama prolazili, već smo zaboravili misliti na način kako smo mislili dok smo jeli sarmu iz ratkapa. Bože, pomislio sam u tom trenutku, Svilena cesta uistinu je satkana od najfinije svile čije su niti toliko tanke da ih kolonijalizator Coca-Colom uza sve svoje napore ne može vidjeti, a kamoli shvatiti. Isti Bog Vjeranu i meni omogućio je nešto nevjerojatno – protiv svih zakona i pravila, mi smo uspjeli prijeći iz Pakistana u Kinu preko 5000 metara visokog prijevoja Khundžeraba, pothvat koji nije uspio ni Michaelu Palinu i BBC-u. Sve što smo trebali jest sresti Akhtara Hussaina, otvoriti tvrtku i već nakon 23 dana kao trgovci napustiti snježne vrhove Pakistana. Znam da mi sad nećete vjerovati, ali na tom prijelazu sreo sam Alicu. Pustio sam suzu i rekao:

»Alica, jesi li čula za Čitu?«

»Da, reče, mora da je Tarzanu strašno....«

Boris Veličan

Boris Veličan rođen je u Njemačkoj 1977, a od 1981. živi u Zagrebu. Nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije upisuje studij latinskog jezika i povijesti. Nakon prve ekspedicije, u Južnu Ameriku, do danas je putovao Putom svile u Kinu, preko Sibira u Japan, Balkanom, pješačio, pisao, promatrao... Putovanje pješice od Petrograda do Pariza zabilježio je u knjizi Meni je svaki dan nedjelja. Danas, nakon završena studija produkcije na Akademiji dramske umjetnosti, radi kao producent u Jadran filmu i planira svoje sljedeće veliko putovanje.