Svirati i razumjeti

Svirati i razumjeti

U petak, 11. svibnja 2007. u sklopu ciklusa Crvena oktava Zagrebačka filharmonija ugostila je uglednog slovenskog dirigenta Uroša Lajovica. Lajovic je orkestar vodio meko i sigurno. Koral za gudače Stanka Horvata, u formi suvremenog concerta grossa, bio je iznimno zahtjevan. Solistima (concertino) bile su namijenjene nježne, gotovo prozračne, ali primitivne glazbene misli (asocijacije na staru glazbu s igrom praznih, čistih intervala tražile su transparentnu izvedbu, a solisti iz orkestra upravo su ih tako svirali). S druge strane, gudački se orkestar, tutti, kretao u clusterima, gradeći zvukovnu masu koja je, kao u Ligerijevim djelima, na neki način glazbu pretvarala u šum želeći pokazati i obratno: kako šum – proizveden na glazbenim instrumentima – može biti glazben.

Sljedeće djelo na programu bilo je Koncert za rog i orkestar Petra Obradovića. Solist na rogu bio je Viktor Kirčenkov. Zakompliciravši mu posao, Obradović je djelo zamislio zafrkantski, kao istraživanje mogućnosti kako da se klasična forma koncerta prikaže na drugačiji način (orkestar je kroz tri stavka Amoroso – Valcer – Danza, klizio kroz različita zabavna, pa čak i groteskna raspoloženja, a hornist je svirao na sličnoj ali opet sasvim drugoj valnoj duljini). Vrlo zanimljivo djelo, doista blisko publici, a opet vrlo zahtjevno za izvođače koji moraju uskladiti dvije misli – tešku solističku i laku orkestralnu.

Možda je ipak najzanimljivija bila izvedba klasične Pastoralne (Šeste) simfonije Ludwiga van Beethovena. Kao djelo koje se poznaje i koje, misli se, ne može donijeti ništa novo, upravo je Beethovenova Šesta pokazala interpretativnu i kreativnu moć Uroša Lajovica. Već nakon prve fraze čulo se da će to biti drukčiji Beethoven – muzikalni, nježni, čak pomalo romantični, ali s jasno razrađenom koncepcijom. Beethoven je zvučao pregledno i plemenito, s izbalansiranim odnosom među pojedinim dijelovima orkestra (u izvedbi su se čule neke linije koje inače ostaju pojedene u orkestralnom zvuku). Velika pozornost Lajovica svakom, pa i najmanjem motivu, rezultirala je povlačenjem orkestra u glazbu – ovaj put, koncert nije bio samo odrađen posao. Doduše, nedorađenost izvedbe nekih solističkih dionica puhača (nažalost, naši svirači ne vježbaju ili ne vježbaju dovoljno) kvarila je dojam, ali je sve uspjela sakriti glazbena ideja dirigenta da Beethovena nije dovoljno samo svirati, nego i razumjeti.

Koncert sasvim drukčije prirode održan je utorak, 15. svibnja, u Hrvatskom glazbenom zavodu. U sklopu ciklusa Guitarra Viva nastupio je gitarist Darko Petrinjak. Koncert je bio i prilika za promociju Petrinjakovog CD–a Iz romantičnih albuma u izdanju kuće Croatia Records. Ujedno, kako je urednik albuma Đorđe Kekić istaknuo, koncertom se moglo proslaviti još nekoliko obljetnica: deset godina otkad je izdan slični gitaristički album i šezdeset godina od prvoga gitarističkog koncerta održanog u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda.

Darko Petrinjak izveo je nekoliko standardnih skladbi iz gitarističkog repertoara, nekoliko obrada i nekoliko zanimljivih djela iz hrvatske glazbene baštine. U prvom dijelu programa Četvrta suita za violončelo J. S. Bacha (BWV 1010, obrada Valtera Dešpalja) i Tri mala komada Joaquin Rodriga nisu ostavili snažniji dojam. Odsviravši ih korektno, gotovo školski, Petrinjak se pokazao iskusnim izvođačem, ali i oslabjelom sviračkom tehnikom. S druge strane, djela Slavka i Rudolfa Fumića, skladatelja–amatera čija djela očito cijeni, pokazala su se iznimno zanimljivima i u izvedbenom i u skladateljskom smislu. Prepustivši se štiklecima kao što su Mala melodija i Romanza S. Fumića, Preludijima (br. 4 i br. 5 R. Fumića te br. 2 S. Fumića) te naročito Nocturnu S. Fumića, koji je izveden kao dodatak programu, gitarist je pokazao najbolju stranu muziciranja iz gušta. Zato su nekako i druga djela stranih skladatelja – Nuna Guedesa de Camposa (Clair–obscur) i Annibala Augosta Sardinha Garota (Skromni ljudi, Juraj 'tridesetčetvrtinka', Nadahnuće i Dvije kuglice), odsvirana bez pretjeranog uživljavanja, dok su djela braće Fumić, kao i posljednja djela s programa, Dodekafonska etida i Ples br. 3 iz Tri plesa Borisa Papandopula ukazali na Petrinjakov veliki senzibilitet za domaće skladatelje. Nije čudo da je Petrinjak na kraju teksta u programskoj knjižici koji je sam napisao, poželio povezati braću Fumić i Papandopula. To su njegovi skladatelji, njegovi glazbeni prijatelji, a njihova su djela ona koja izvođač osjeća i živi i koja bi, sigurna sam, Petrinjak rado svirao u svakoj prilici, pa i izvan koncertnog podija. Za gušt, naravno.