Svestrana slikareva lica

Svestrana slikareva lica

Tematikom, stilom i emocionalnom simbolikom boja u prikazanom svijetu, Mijo Kovačić potpuno se izdvaja iz svoje generacije naivaca. Dati ocjenu ovoga slikarstva, zbog opširnosti cjelokupnog opusa i slojevitosti problematike, nije lako

Izložba slika Mije Kovačića pruža temeljit uvid u presjek njegova stvaralaštva na primjerima najpoznatijih slikarevih djela. Dati ocjenu ovoga slikarstva, zbog opširnosti cjelokupnog opusa i slojevitosti problematike, nije lako. Pred nama je, naime, slikar koji pripada drugoj generaciji naivaca i koji je već davno nadišao naivni trend. Njegovo slikarstvo obuhvaća scene godišnjih doba, što se inače najčešće koristi u naivi, s tipičnim podravskim krajolicima, sezonskim radovima na polju, oko kuće i u vinogradima. Ali kod Mije Kovačića to nisu samo prenošenja impresija ili percepcija u slike, već imaginativna preoblikovanja stvarnosti, doduše često blizu naivnom ishodištu. Međutim, uz ovakvo slikanje postoji u djelima Mije Kovačića i odmak od autentičnog krajolika Podravine: na horizont širokih panoramskih prostora ubačeni su planinski lanci Alpa ili nekih drugih imaginarnih brdskih masiva. Nije to nadrealna kombinacija fantastike i realnosti, nego spoj dviju realnosti u neuobičajenom likovnom sklopu. Mijo Kovačić napravio je tim umjetničkim zahvatom pomak u novu realnost. Prikazani prostori Podravine, s tipičnim ljudima i dnevnim manifestacijama, dobivaju bezgraničnu geografsku dimenziju i mogu se nalaziti bilo gdje.

Zaseban tematski krug Mije Kovačića čini likovno oblikovan svijet bajke u žuđenom rajskom pejzažu. Čovjek je tu okružen magičnim raslinjem i fantastičnim životinjama. Kolorit toga pejzaža simbolizira životnu radost, a prostor žuđenu oazu mira i čovjekovu nišu za odmor nakon mučnoga rada. Sve je tu bizarno i mistično. Minuciozno su izrađeni detalji i svečano rasvijetljena vegetacija, bez otvorenih prostora, pogotovo panoramskih. Kovačić se ponekad namjerno vraća naivnoj maniri, budući da mu pruža kreativne predahe, da bi se zatim udaljio od svijeta koji najbolje poznaje i upustio se u općeljudsku problematiku.

Među vrhunske domete njegova slikarstva spadaju prikazi ubačenosti čovjeka u demoniju prirode i potpunu izolaciju od ljudskog društva, gdje u neravnopravnoj borbi podliježe surovim iracionalnim elementarnim silama (Goli i mrtvi /1969/, Velika poplava /1969/, Kumica z Babljeg kuta /1970/, Povratnici /1986/87/ i Šverceri).

U tim radovima Kovačić reducira likovna sredstva na minimum i orijentira se isključivo na bit prikazanog fenomena, čime je postigao simbolički izričaj. Čovjek se tu bori za golu egzistenciju. I ta borba poprima mitske dimenzije te odražava tragični položaj čovjeka u svijetu. Novim prizorima potpuno smo senzibilizirani. Pred nama su vizije nesagledive pustoši. Osjećamo bolnu, zastrašujuću tjeskobu.

Biblijske teme započinje djelomičnom travestijom Posljednji dan (1965), a slijede Opći potop (1974) i Sodoma i Gomora (1976/77), prvobitno nazvana Grijeh. Slikar tu pretvara biblijske predloške u vlastitu viziju ljudske dezorijentiranosti, pokvarenosti i grijeha, u šifriranu povijest ljudske zablude i patnje. Vidimo zastrašujući egzemplar opće situacije svijeta. Ova problematika postala je gotovo opsesija Mije Kovačića i njome se bavi desetljećima, bilo kao prikazivanje sudbine čovječanstva, bilo kao individualna sudbina čovjeka u znaku žrtve, muke i iskupljenja od iskonskog, iracionalnog ili stvarnog grijeha. U toj su skupini značajna njegova novija djela: Svitanje (1993) i Raspelo (1993/94).

Univerzalna tema Mije Kovačića jest i inkarnacija zločina, ponajbolje iskazana u slici Jama, naslikanoj 1973. Ne samo da se čovjek bori s okrutnim i nemilosrdnim fenomenima prirode i života nego je i sam njihov neposredan uzrok i nadmašuje u nemilosrdnosti sve drugo vezano uz ljudsku egzistenciju. Jama je simbol ljudske netolerancije, međusobne mržnje i zvjerstva.

Tom svijetu užasa Mijo Kovačić u posljednje vrijeme suprotstavlja svijet idile i jednostavnosti arhaičnog ruralnog svijeta Podravine, slikana pastelnim bojama, kao svojevrsnu katarzu na kraju dosad prijeđena životnog puta. Uz navedene, paralelni tematski krug Mijini su majstorski portreti inkarniranih tipova ljudskih karaktera.

U zadnje vrijeme pojavili su se i njegovi malobrojni interijeri sa socijalnom tematikom u realističnom stilu (Komora /1992/, U štali /1993/, Na bolesničkoj postelji /1993/). Slikarstvo Mije Kovačića ne bi bilo potpuno bez mrtvih priroda s plodovima rodnog kraja i reminiscencijama na prošlost.

Cjelokupno slikarstvo popraćeno je majstorskim crtežima pomoću kojih možemo pratiti putove slikarevih vizija i način likovnih promišljanja. Tematikom, stilom i emocionalnom simbolikom boja u prikazanom svijetu Mijo Kovačić potpuno se izdvaja iz svoje generacije naivaca.

Ukoliko se na njegovim slikama pojavi kakav nadrealni ili fantastični detalj, uvijek je to konkretizirano zlo što prati čovjeka, a slikar ga ne može drugačije prikazati. U tome slikarstvu ništa ne strši kao strani element, nego djeluje u skladu s prikazanim svijetom, ma koliko nam se nešto ponekad činilo monstruozno ili neobično.

Mijo Kovačić ne pliva šarenilom stilova, ne traži neprestano svoja izražajna sredstva; on ih odavno posjeduje i primjenjuje u sintezi sadržaja i forme, i pomoću njih produbljuje problematiku svojega kreativnog htijenja, te intuiciju u službi vizije. Već smo naučeni na njegove travestije, ironiju, humor, sarkazam i grotesku u najmarkantnijim scenama njegovih najboljih djela i preko njih vidimo svu tragiku i komiku čovjekove egzistencije. Mijina najbolja djela uvijek odražavaju egzistencijalnu problematiku društva i pojedinca i vode do filozofskih razmišljanja o smislu i besmislu ljudskoga života.

Vladimir Milak