Superman na tanjuru

Superman na tanjuru

Ilustracija je tek u novije vrijeme u našoj sredini doživjela ozbiljniju afirmaciju, čemu je bitno pridonio Svjetlan Junaković. Ipak, tek su njegova brojna međunarodna priznanja promijenila stajalište domaće sredine prema ilustraciji kao likovnoj disciplini i ilustratorima kao likovnim umjetnicima. Samozatajnost, autentičnost i predan rad odveć su delikatne i nenametljive vrline da bi se lako uočile na obzoru grube hrvatske (kulturne) stvarnosti

Velika nagrada Prvoga hrvatskog bijenala ilustracije održana u lipnju i srpnju 2006. dodijeljena je akademskom kiparu Svjetlanu Junakoviću. Sastavni dio nagrade bijenala čini recentno otvorena samostalna izložba u Galeriji Klovićevi dvori. Izložba ima retrospektivan karakter jer, kako je istaknula kustosica izložbe Koraljka Jurčec Kos, »ilustratorski opus umjetnika neodvojivo je povezan i predstavlja jednu od dimenzija njegova kiparskog i slikarskog stvaralaštva«.

U Junakovićevim djelima dominira ljudska figura, a sam je autor rekao: »Ja nikad nisam radio ništa osim figure. Po meni, nema odnosa bez figure, niti smislenog glagola ima bez čovjeka, a meni je samo do glagola, imenice me ne zanimaju. Nikad nisam napravio apstraktnu sliku, nikad portret, nikad mrtvu prirodu.« Umjetnik parodira mrtvu prirodu naslovnom slikom svoje izložbe nazvavši je Strictly commercial. To je dekoracija života, no ne i život sam. Svjetlana Junakovića zanima život, a život je bivanje, to su glagolska stanja, ono kako čovjek traje u vremenu: Crtač ili Sa sjenom ili Nemam ja vremena za zajebanciju različita su životna stanja. Ono što čini njegov svijet nisu stvari, nego životna energija ljudskoga postojanja čiji karakter najbolje prepoznajemo u različitim aktivnostima posredovanim ljudskom tjelesnošću koja je redovito prožeta erotizmom (Pariški dnevnik), humorom (Rudi the terrible) i ironijom (Palim se na monumentalnost). Egzibicionist je metafora za komunikaciju tijelom, »primordijalni jezik bez riječi« (Junaković). To primordijalno, arhetipsko u onom svakodnevnom što pokreće ljudske aktivnosti zaokuplja Junakovića, iz čega se rađa i likovni izričaj čist i jednostavan kao u djeteta, a sve je prožeto ljudskom mjerom.

Naracija, asocijativnost u nizanju motiva (pokret – avion) i odnos teksta i slike jednako su zastupljeni u crtežima, slikama i skulpturama kao i u ilustraciji, kojoj su po naravi žanra imanentni. Njegove slike ne mogu se gledati bez čitanja uputa gledatelju ili sama naslova slike. Tekst podupire i pojašnjava likovno u nastojanju ostvarenja komunikacije i težnje da promatrač nastavi djelo umjetnika i dovrši priču. Zbog toga Junakovićeva djela prizivaju interpretaciju. Crtež Superman i Spomenka ili skulptura Superman na tanjuru govore nam jednako naslovom koliko i formom. To je priča o junaku stripa zaustavljena u trenutku slijetanja, i to na tanjuru. Iz tanjura se jede, ali letećim tanjurom dolaze i svemirci na Zemlju. Zaustavljen u pokretu raširenih ruku, neizbježno asocira na križ, na Kristovo raspeto tijelo koje simbolizira spasenje. I Superman je spasitelj, junak našeg doba. Jedemo iz istoga tanjura već tisućljećima, iako različito nazivamo svoje spasitelje, nekad su se rađali u jaslicama, danas dolaze letećim tanjurima. Proizvodnja mita i dalje traje, potrebe su iste, različita je samo scenografija.

Iako po vokaciji kipar koji je naobrazbu stekao na slavnoj Accademia di Belle Arti di Brera, Junaković je ponajprije crtač. Stoga je i njegovo osnovno sredstvo likovnog izraza linija, ponekad tanka, katkad debela, isprekidana, višestruko ponovljena ili omekšana bojom, i ploha u koju urezuje, na kojoj piše ili kolažira te varira odnose tamnijeg i svjetlijeg, boje i ne-boje, na kojoj ostavlja tragove svoje tjelesne nazočnosti. Prostor slike u kojem oblici lebde ili probijaju kadar kao da ostavlja mogućnosti za stalnu promjenu i propitivanje, a kriva perspektiva (Koraljka Jurčec Kos) upućuje na ono mentalno u percepciji koje proizvodi sliku svijeta. Skulptura ponekad poprima enformelističke karakterstike (Ekzibicionist u šumi), a katkad intenzivirajući energiju zgusnute materije zatvorenih obrisa dobiva elementarnu gotovo magijsku snagu (Mali ekshibicionist, Superman na tanjuru). Plohu skulpture često oblikuje dubljim ili plićim rezovima ili je tretira slikarski, bojom i crtežom. Ipak, formalna analiza nedostatna je za umjetnika koji se neprestano poigrava odnosom između likovnog i značenja što kulminira u ilustracijama u kojima se slavnim portretima iz povijesti europskog slikarstva koristi kao predlošcima slika (portreta) životinja: prometnuvši Portret Federiga od Montefeltra Piera della Francesce u Pingvina ili Leonardovu Damu s hermelinom u Hermelina, Junaković osim što provocira sakrosanktnost europske tradicije manirom Duchampa, ukazujuje i na odnos europske slikarske tradicije i ilustracije, koja je nedvojbeno i sama njezin dio.

Podsjetimo da je ilustracija tek u novije vrijeme u našoj sredini doživjela ozbiljniju afirmaciju, čemu je bitno pridonio Svjetlan Junaković. Ipak, tek su njegova brojna međunarodna priznanja promijenila stajalište domaće sredine prema ilustraciji kao likovnoj disciplini i ilustratorima kao likovnim umjetnicima. Samozatajnost, autentičnost i predan rad odveć su delikatne i nenametljive vrline da bi se lako uočile na obzoru grube hrvatske (kulturne) stvarnosti. Prvi hrvatski bijenale ilustracije i ova izložba zasigurno su potvrda njihova prepoznavanja i otklon od onog što je Strictly commercial kojemu je, da prafraziramo Junakovića, samo do imenica, dok ga glagoli ne zanimaju.

Anita Zlomislić