Stoppard dominira nominacijama

New York Objavljene nominacije za najvažniju američku kazališnu nagradu Tony ne sadrže osobita iznenađenja. Dominira Stoppardova trilogija Obala Utopije, priča o ruskoj inteligenciji 19. stoljeća sa čak deset nominacija, najviše što je u povijesti nagrade imala neka dramska produkcija. U konkurenciji za najbolju dramu su i Frost/Nixon, odličan izdanak dokumentarne drame Petera Morgana, koji govori o televizijskom sučeljavanju Nixona i Frosta 1977, a treći je ozbiljan kandidat Radio Golf, posljednja u ciklusu od deset drama Augusta Wilsona o iskustvu crnaca u suvremenoj Americi. Jedino je iznenađenje u nominacijama za najbolju dramu The Little Dog Laughed, komedija Douglasa Cartera Beanea o introvertiranoj filmskoj zvijezdi. Mjuzikl s najviše nominacija zapravo također dolazi iz dramske sredine: Buđenje proljeća po Wedekindu ima ih čak jedanaest. Ovogodišnji prijedlozi za nagrade razbili su jednu predrasudu: da služe kako bi se brodvejske produkcije više gledale i poslije išle na velike turneje. Naime, Stoppardova Utopija više ne igra, a dvije druge produkcije u vodstvu po nominacijama nekonvencionalne su predstave koje sigurno neće na panameričke turneje. Odluka o pobjednicima bit će donesena u izravnom TV-prijenosu 10. lipnja.

Autsajderi kao festivalska tema

Stratford, Kanada Grad koji je ime dobio po Shakespeareovu rodnom gradu posve logično ima i festival posvećen najvećem engleskom piscu, premda festivalske produkcije nisu nužno nastale po njegovim dramama. Stratfordski festival tradicionalno započinje u travnju i traje do prvih dana studenog, a u ovogodišnjem 55. izdanju najavljuje brojne premijere. Richard Monette, umjetnički ravnatelj, kao ovogodišnju temu najavio je autsajdere, a to očito omogućuje uvrštavanje Shakespearea (Kralj Lear, Mletački trgovac, Komedija zabuna i Othello), američkih klasika (O miševima i ljudima i Ubiti pticu rugalicu), ali i nekoliko novih drama, uključujući Shakespeare’s Will najuspješnijega suvremenog kanadskog dramatičara Verna Thiessena, komad koji govori o bardovoj ženi.

Jesu li kritičari mizogini mrtvaci?

London Nicholas Hytner, ravnatelj engleskog Nacionalnog kazališta, poznat kao uglađen pedesetogodišnjak koji veoma uspješno već četiri godine vodi nacionalnu kuću, optužio je kazališne kritičare da su »mrtvi bijeli muškarci«, mizogina stvorenja koja ne podnose žene uspješne u kazalištu. Hytnera su razbjesnile kritike na predstavu Pitanje života i smrti, adaptaciju filmskog klasika Emme Rice, koju dugovječni muški kritičari nisu dobro podnijeli. Hytnera ljuti njihovo mizogino stajalište, ali i činjenica da su mnogi od njih bili kritičari još dok je on studirao i da su u međuvremenu umrli, ali da to nisu ni zapazili. Neuobičajena retorika izazvala je žučnu polemiku, u kojoj mnogi drže da je Hytner – u pravu!

Što je Levinski ruskom teatru

Moskva Aleksej Levinski, na pragu šezdesete, u Rusiji pripada među najcjenjenije kazališne redatelje, premda se o njemu ne čuje često i ne pripada nijednom klanu ili trendu. Čovjek koji je, tvrde kritičari, jedini režirao suvisloga Becketta u Moskvi u repertoar je uvrštavao autore od Sofokla do suvremenih dramatičara. Zato nikoga ne iznenađuju dvije njegove nove produkcije u moskovskim teatrima. Gogoljevi Kockari u Teatru Okolo i Žena iz ankete suvremenoga ruskog pisca Vjačeslava Durnenkova u Kazalištu Jermolova potvrdili su da je Levinski i dalje reprezentativno ime ruskoga kazališta, koji jednostavnim sredstvi-ma zna napraviti vrijednu produkciju.

Jasen Boko