Što je lafu gaf?

Na ogradi friškoga zagrebačkog gradilišta stambenih zgrada osvanuo je natpis: Bandiću, lafe! Bez obzira da li je upućen zagrebačkom gradonačelniku upravo zbog početka izgradnje tih stanova ili je posrijedi grafitna egzaltacija Bandićevim ponašanjem (mišlju, riječju i djelom) uopće, činjenica je da prvi čovjek metropole gradi pa gradi. Po čemu su ostali zapamćeni njegovi prethodnici Buzančić, Mikša i Matulović Dropulić? Ni po čemu, prvi je tek glumio funkciju, drugi je bio šminker (i to neuspio), a treća je gospođa bila daleko pitomija u pokretanju buldožera i bagera nego što je to danas kao aktualna ministrica. Nakon svega ostaje samo Bandić, čovjek koji gradi, a ne ruši, vizionar koji proširuje i preimenuje najveće avenije, premješta spomenike, gradi svijetle mostove, velebne sportske arene, uređuje parkove i jezera... Za tete u borosanama s trajnom ondulacijom Milan Bandić divan je čovjek, svjetlo na kraju tunela u kojem se jedva spaja kraj s krajem dok tamo vani zatamnjeni SUV-ovi nadiru, oličenje lika idealnoga poslovođe i/ili pogonskog inženjera iz socijalističkih vremena (kada je ionako bilo bolje nego sad!, kažu tete) koji ih očinski sluša, ponekad i sa suzom u oku, koji razumije njihovu prostodušnost, običnost i dobrotu, jer je i sam, eto, takav. Naš Milan. Putuje niskopodnim tramvajem (on ih i pušta u pogon), živi na Peščenici, vere se po Sljemenu, trči maraton, posjećuje i brine se za siromašne i ostavljene, duša od čovjeka... Posve je logično ići dalje. Zagreb je samo glavni grad i u njemu živi tek četvrtina države. Kandidatura zagrebačkoga zmaja za čelnika SDP-a korak je prema državnom vrhu, jer biti premijer (ako SDP pobijedi potkraj godine) – to znači još holdinga, još mostova, još građevinskih izazova, još Meštrovića u središtima naših gradova, još televizijskih minuta, još, još, još... To bi bio posao, biti premijer. Pa lizati žličicu sa svim onim političkim baletanima iz Europske Unije, a ne samo s prijateljem Ljuštinom koji bi vjerojatno postao ministar kulture jer je čovjek jednostavno rođen za taj posao. Kao i Horvatinčić za ministra graditeljstva. I sudjelovati na maratonu, ne od Gruda do Međugorja, nego u New Yorku ili Sao Paulu, sagraditi most Kopno–Vis, kupiti Ronaldihna za Dinamo, sagraditi metro u Zagrebu, Splitu i Dugom Selu, postati član Malteških vitezova (vitezovi ionako uvijek pobijede zmajeve), dirigirati Berlinskom filharmonijom, voziti nacvrcan od sumraka do zore... Biti premijer, biti premijer... I sve bi to bilo lako da nije onog Drugog Ja. Lako je izaći na kraj s Antunovićkom, Piculom i Milanovićem kao protukandidatima, ali kako izaći na kraj s vlastitim alter egom. Novo značenje pojmu egotripa: Bandić kulerski odrapljuje kako on nema konkurencije, kako je sam sebi konkurencija. Borba poznatog i nepoznatog gradonačelnika, samozatajna unutarnja borba, Freud iz našeg sokaka... kako biti bolji od sebe sama, kako pobijediti ostatak svijeta autosugestijom da si najbolji i da sve što radiš radiš najbolje na svijetu. Levitacija na krilima moći ili ja volim samo sebe. Od lafa do gafa ili od gafa do lafa? – pitanje je sad – što će vrijediti kada jednoga dana pohabane političke koledžice Bandić objesi o klin, ostaje da vidimo. Mitterranda, eto, pamte po staklenoj piramidi ispred Louvrea (valjda nisam nekomu dao ideju, valjda se neće mijenjati GUP...).

Zagreb nije Pariz, a Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu nije, dakako, Louvre, ali je nama vrlo važan. Afera s reizborom ravnateljice, čak i ako je gospođa Jadranka samo v.d., zasigurno je gaf vladajućih struktura. Struka je još jednom ostala zabačena, a dogovori ispod stola razvidni i čitljivi. Stol je, naime, bio od stakla, proziran kao prozor u ironijski prostor hrvatske demokracije. Vi birajte, a mi ćemo vam reći tko je izabran. He, he... faustovski smijeh odjekuje sred zidova prekosavskoga betona. Uopće nije važno da li je doista bilo dogovora između Vlade i grada Zagreba, dovoljno je da nije izabran onaj kojega je izabralo mjerodavno vijeće, odnosno dovoljno je da postoji neki oblik opravdane sumnje u reizbor. Ionako s tim muzejom nikako na zelenu granu, od same naravi natječaja za arhitektonsko rješenje, preko izbora neatraktivne zgradurine (a Bilbao, a Graz?!), do podaferice oko izbora i koncepcije postava i poslovičnoga kašnjenja s otvaranjem pustih kvadrata. Tko bi normalan više i htio biti njegovim ravnateljem, gdje god zagrebeš, a ono... Vjerojatno će se trebati čuvati jednog dana i kao posjetitelj, tko zna. Preko puta MSU gradi se šoping-centar s mnoštvom dućana i Cinestarovim multipleksom. Gradnja odlično napreduje, nema nikakvih problema. Suvremena umjetnost in situ. Hoće li MSU izdržati konkurenciju susjeda preko raskrižja? Je li i MSU konkurencija samu sebi, još jedan nečiji egotrip?

Trebalo bi ozbiljno razmisliti o osnivanju Muzeja suvremenih hrvatskih gafova. Dio postava sastojao bi se od voštanih figurica samozaljubljenih i samodostatnih tipova naše provincijske svakodnevice. O tome je dovoljno pisao i pjevao Matoš. Konkurencija za ravnatelja MSHG bila bi strašna. Nakon prvoga kruga preživjeli bi Bandić i Jubito Kirin. To je onaj primus inter pares koji je izjavio da je granica RH sa susjednom BiH duga oko 1001 kilometar. I štošta drugo... Provjerite na You Tubeu.

Ivica Matičević

Ja volim samo sebe

Svog predivnog sebe

Ja volim samo sebe

Svog jedinog sebe

Psihomodo Pop