Štitovi od zala

Štitovi od zala

Događaj za mene potpuno nevažan, kakvo je natjecanje za Eurosong (povedena prijašnjim takvim priredbama i hrvatskim nazivima za njih, prvotno napisah za Pjesmu Eurovizije), ove je godine (2007) bilo u finskom Helsinkiju. Prije nego što su onamo otputovali naši (debaklu skloni) predstavnici, osvanuo je natpis u novinama »da su u Helsinki ponijeli amajliju za sreću« (»Studio«, 4. svibnja 2007) (istaknula N. O.). Ženski dio pjevačkoga dvojca, Iva Gluhak, kaže da je to za nju križ. Kako li su se stvari pomiješale – i kulturno, i vjerski, i nacionalno!

Amajlija – izvornije hamajlija, jer to jest turcizam – bio je nekoć zapis zavijen u platno ili kožu (»hodžin zapis«) koji se uvijek nosio uza se – oko vrata, ispod odijela ili prišiven za odjeću. Osnovno značenje tur. hamail, hamayli jest remen o kojem visi sablja kad je opasana. A kako se epski junak nije rastajao od svoje sablje valjda ni u postelji, tako je i uzica morala stalno biti uz njega. Djelovanje amajlije uvelike ovisi o vjeri onoga tko je nosi – to može biti bilo koja stvar, no važno je nositeljevo vjerovanje da ga ona štiti od uroka, bolesti i raznoraznih nezgoda. Kako vidimo, (h)amajlija je prvotno bila štit od zla, a tek je naknadno postala portafortuna, donositeljica sreće.

Slično je i s amuletom. I on je istočnjačkoga podrijetla, no oko imena nije mu presudila sablja, nego arapska riječ hamala, što znači nositi. I amulet je predmet, obično privjesak, koji ljudi nose na tijelu kao čarobno sredstvo za obranu od svih mogućih zala: bolesti, nesreće i sl.

Talismana – koliko god bismo i njega očekivali u turskom jeziku – u ovom obliku (držeći se Abdulaha Škaljića i njegova rječnika turcizama, Svjetlost, Sarajevo, 1973) ondje nema. No ako ga nema u turskom, ima ga u onom drugom bogatom vrelu orijentalizama, a to je arapski jezik. Ondje ţilsum znači magijska tajna, tajni izgovor, znak, crtež i sl. kojim se čuva kakva tajna. Bez upotrebe toga magijskoga sredstva ne može se doći ni do dobro skrivene tajne. Neki misle da je imenu talisman ipak više kumovala sreća, a ne toliko tajna, jer tur. tali, talih i znači sreća, sudbina.

S urocima nekoć nije bilo šale. Magija je uvelike određivala kako će se ljudi ponašati u svojoj zajednici, i to od rođenja do smrti. Urok je mogao biti pogled ili čin koji je navlačio na koga nesreću, zlo, bolest i druge nedaće. Reklo se obično baciti čini / čine na koga da mu nanesu zlo, odnosno da ne pođe po dobru zacrtani plan. Već i jednostavna formula »ne bilo mu uroka«, uz kucanje o drvo, vjerovalo se da može odagnati nesreću, a kako onda neće »trava od uroka« (Lychinis viscaria), koja je osobito djelotvorna protiv urokljivih očiju. Mnogi misle da su to plave oči, no po čemu bi onda Srđa Zlopogleđa dobio i svoje strahotno ime i meštrovićevski zlokoban lik ako ne po mrkom, zlom pogledu, što s otvorenim i djetinjim plavim okicama nema nikakve veze?! Kako se vidi, glagol ureći (uz današnja češća značenja ugovoriti, dogovoriti se) nastao je u vrijeme kad se vjerovalo da riječi imaju magijsku moć, da se riječju nanosi bol. Indoeuropski korijen *req- značio je zapovijedati, naređivati, pa se mislilo da se riječima naređuje i prenošenje zla na odabranoga nesretnika. No uza sva vanjska zaštitna sredstva protiv uroka i njihovo djelovanje, uvijek je bilo pametnije uroke i urokljive osobe izbjegavati, sklanjati im se s puta, nego se pred njima junačiti ili im, ne daj Bože, prkositi.

U zadnje vrijeme dogodilo se da sam više puta posjetila Tursku, pa su me ondje po običaju nadarili bondžucima (tur. boncuk, čuje se i u Bosni), šupljim staklenim zrncima nalik perlicama u raznim bojama, najčešće u plavoj s »okom«, koja nositelja štite od nesreće. Neki »oko« na bondžuku shvaćaju kao Božje oko koje sve vidi i koje vas od svega zla može zaštititi. Kako se uvijek nađe dobrih ljudi koji vam i ovako simbolično žele dobro, tako i broj bondžuka na mojem reveru raste, pa sam se izgledom već opasno približila ruskim generalima, prsa punih odlikovanja. Po narodnom vjerovanju, bondžuci su se nekoć stavljali na konjski ular (protiv nesreće na putu), a danas ih svaki turski vozač ima u grozdovima u svom automobilu i u autobusu. Naravno da su zlim silama uvijek najizloženija nejaka djeca, pa su im se bondžuci stavljali već i na prve dječje kapice. Danas su pak sveprisutni na ključevima (veza s portafortunom), ali i na mobitelima, jer smo kroz tu spravu izravno izloženi svakojakim riječima, od kojih neke svakako zahtijevaju zaštitu, popraćenu i simboličnim simuliranjem pljuvanja (puj, puj, puj) da se ne ostvari moguća prijetnja. Znam da su kazališni glumci i pjevači osobito skloni cehovskom praznovjerju prije izlaska na pozornicu. Koliko li je samo tih simboličnih »pljuvački«, uz bacanje vode za onim tko upravo izlazi na pozornicu, proliveno da sve prođe dobro i glatko?! Isti se učinak očekivao i od prolijevanja vode za studentom kad ide na ispit. Naravno, osoba za kojom se što baca (čara ili copra) o tom tobože nije imala pojma i tako se trebala i ponašati (ne okretati se). Prijetnja, doduše, ne bi bila tako strašna kao ona Lotovoj ženi (pretvaranje u stup soli), no – kako rekoh – pred urocima bolje je »uvući roge« nego se praviti pametan. Jer znate i sami kakve su crne mačke, dimnjačari i časne sestre kad se urote da vas vrebaju po najnevjerojatnijim mjestima kad im se najmanje nadate. A na današnjoj odjeći, kao za vraga, sve same čičak-trake i patentni zatvarači. Nigdje gumba spasa za koji bi se čovjek mogao (znanstveno) uhvatiti.