Sjemenka dobre glazbe

Sjemenka dobre glazbe

Mick Harvey pokazao se kao izvođač vrijedan pozornosti, izvođač koji slušatelja polako uvlači u svoj svijet i koji svoju glazbu drži znatno ozbiljnijom od usputnoga projekta

Iako Australija ima bogatu tradiciju country-glazbe, tko bi očekivao da će solo karijeru na njoj graditi glazbenik kojemu je svojstvena alternativna glazba? Mick Harvey, skladatelj, producent i darovit multiinstrumentalist, poznat je ponajprije kao čovjek koji je s Nickom Caveom utemeljio kultni mahniti sastav The Birthday Party te današnji Caveov prateći sastav The Bad Seeds. U stankama rada matičnog sastava, Harvey se pokazao kao vrstan skladatelj filmske i kazališne glazbe, a svoje sklonosti pokazao je i u dvama albumima posvećenim prepjevima skladbi Sergea Gainsbourgha. No, Mick Harvey će, spominjući svoje nadahnuće, najradije spomenuti imena Nine Simon i Johnnyja Casha te svoju glazbu nazvati »urbanim alternativnim countryjem«.

Ako posljednje i zvuči kao oksimoron, glazba koju nam je Harvey predstavio imala je vrlo očito podrijetlo i zapravo nije bila daleko od te definicije. Naime, sastavivši repertoar uglavnom od skladbi koje sačinjavaju njegova posljednja dva albuma, Harvey se, u prvome redu, pokazao kao zanimljiv interpretator, pretežito opskurnih, klasika suvremene alternativne rock-glazbe, koje je preoblikovao u sebi blizak izraz što ga krasi jedinstvena emotivnost. Obradama je pridodao dobru porciju autorskih skladbi, a zanimljivo je bilo što nastup nije temeljio na Two of Diamonds, njegovu netom izašlu albumu, nego dvije godine starom prethodniku, One Man’s Treasure.

Odlično uravnotežen, gotovo akustičan, format pratećega trija (kontrabas, klavijature, bubnjevi), uz Harveyjevu akustičnu gitaru, ostavio je dovoljno prostora za lakši folk/country, kojem nije nedostajalo alternativna intenziteta (sličan zvuk osmislio je za Caveov album Henry’s Dream). Svime je dominirao izvrstan i neobično fleksibilan Harveyjev vokal, koji se kretao između tenora i baritona te povremeno podsjećao, u nazalnoj varijanti, na onaj Jimmieja Dalea Gilmorea, ponekad na onaj sunarodnjaka Paula Kellyja, ali i na monumentalnost Johnnyja Casha. Glazbeno, karakteristična je bila naizmjeničnost blagih i intenzivnih ulomaka unutar skladbi, ugođajni bas, pozadinske klavijature i delikatni bubnjevi.

Nakon uvodnih First St. Blues Leeja Hazelwooda i opskurne Everything Is Fixed Davida McComba, Harvey je impresivnim nizom – Caveovom Come Into My Sleep, mračnim twangom Bill Withersove I Don’t Want You On My Mind, osjećajnom baladom Louise i katarzičnom Sad Dark Eyes Die Hauta dosegao rani vrhunac, kojem će poslije nadodati zlokobni mol u The River Tima Buckleyja, široko platno Bethelridge, sjajnu melodičnu Come On Spring i savršeno krvarenje gitare i klavijatura u Slow-Motion-Movie-Star PJ Harvey.

Na bis, Harvey je izveo i Demon Alcohol, čije je mračnjaštvo podsjetilo na The Bad Seeds. Bez matičnoga sastava, Mick Harvey pokazao se kao sjemenka vrijedna pozornosti, izvođač koji slušatelja polako uvlači u svoj svijet i koji svoju glazbu drži znatno ozbiljnijom od usputnoga projekta.

Velimir Cindrić