Samoća kao takva

Samoća kao takva

Najuspjeliji su neki zajednički dijelovi, u kojima su plesači, iako se ne susreću i nemaju kontakta, zbliženi impulsom koji ih pokreće

Sjajna je vijest da Istarsko narodno kazalište u Puli otvara prostor plesnom kazalištu i domaćim snagama, koje su već godinama prisutne i primijećene u projektima kako profesionalne zagrebačke plesne scene, tako i šire, u međunarodnim razmjerima. Kao Ognjen Vučinić, Roberta Milevoj, Matija Ferlin. Aleksandru Mišić pamtimo po nagrađenom radu Sva(t)kodnevno sa pete platforme mladih koreografa (svibanj 2004), i kao jednu od izvođača predstave Plesnog centra Tala Muškarci u suknjama a žene isto?, koja je ovih dana odigrana na Cipru u okviru programa European Dance Festivala.

Prazna soba na suncu premijerno je izvedena 16. svibnja 2007. na sceni INK-a preokrenutoj za potrebe komornog kazališta. Inspirirana likovnim djelima američkog slikara Edwarda Hoppera, a zapravo samoćom kao takvom, onom unutarnjom, dubokom, koja poput staklenog zvona poklapa i dijeli, predstava se temelji na iščekivanju, nekog ili nečeg. Na sceni (Davor Kliman) koja izranja iz tame i oblikuje se u svjetlu (Dario Družeta) troje je plesača (uz Aleksandru Mišić, i Elda Kosanović-Radovnik i Branko Banković) te tri crvenkasto narančaste fotelje, kao oznake skučenosti osobnog prostora i granica, ali i zajedničkog mjesta pripadanja; diskretno otraga pak, zapravo izvan igre i prilično nevidljiva, na postamentu jest akvarij / vaza sa zlatnom ribicom. Plesači u individualno riješenim kostimima (Marina Štembergar) koji podržavaju osobnost i karakter, mijenjaju načine sjedenja, prilagođavanja i ispunjavanja dosadne i iscrpljujuće praznine fotelje. Duge, napete tišine, mirovanje slike izmjenjuje se s pojedinačnim ispadima, ponekim osobnim motivom koji katkad iskoči tražeći pozornost, i preuzima scenu. Zanimljivo je klizajuće kretanje podom Mišićeve u mekanim prijelazima, uz cigaretu i magleni dim, Bankovićevo trčanje na mjestu ili glumstveno brbljanje Kosanović. Ipak, najuspjeliji su neki zajednički dijelovi u kojima su plesači, iako se ne susreću i nemaju kontakt, zbliženi impulsom koji ih pokreće, bio to organski ritam koji slijedi puls glazbe (Tamara Obrovac), izvire negdje u centru zdjelice i traži putove van kroz mišiće tijela iznenađenih izvođača, ili disanje, uzdasi i lupkanje u stranice fotelje koji se stapaju u zajedničkom ritmu.

Riječ je o ozbiljno zamišljenoj predstavi i profesionalnoj izvedbi. Ali ponuđeni materijali nižu se u vrlo jednostavnoj strukturi i podnijeli bi složenije, paralelne, isprepletene situacije i radnje u znakovitosti kretnje, i u tom smislu bi se Praznu sobu moglo / trebalo još malo popuniti.

Maja Đurinović