RUŽIČNJAK U PUSTINJI

RUŽIČNJAK U PUSTINJI

Ako scenarij Nicka Cavea povlači paralele s njegovim glazbenim radom, onda se senzibilitet Uvjeta najviše oslanja na prekrasne Murder Ballads

Ni sami nismo sigurni koliko smo puta u povijesti pokretnih slika odlazili na sprovod vesternu, da bi nam se za nekoliko godina nanovo ukazao na velikom platnu živ i zdrav. Poput horora koji je znao doživjeti sličnu sudbinu, tako je i vestern tipični ciklički fenomen. Za neke je taj žanr umro kad je James Stewart u Čovjeku koji je ubio Liberty Valancea obrisao prašinu sa stare poštanske kočije. A za druge je nestao u prašnjavom slow motionu završnoga pokolja Peckinpahove Divlje horde. Ali povratak je bio neizbježan, premda se Hillcoatov dojmljivi antipodski vestern više napaja (anti)američkom kontrakulturnom tradicijom, čak i onda kad filtrira njegovu mitologiju kroz fordovski konflikt neukroćene divljine i kultiviranog vrta. Sada je to nostalgični Marthin vrt (tzv. homesick garden), koji je bijele britanske doseljenike nenavikle na prijeteću australsku pustoš trebao podsjetiti na idilične obiteljske korijene i toplinu slatka doma.

U Forda, sukob se događa između Starog i Novog zapada, a simbolizira nestanak romantičnog heroizma, koji povezuje kaktus pustinjska ruža koji jedva može preživjeti okrutnost pustinje i humanizirati divljinu. U Hillcoata, riječ je o klasičnom sukobu divljine i civilizacije, koji još snažnije naglašava pakleni crveno-žuti kolorit Benoita Delhommea, pri čemu njegovi brutalni protagonisti pokušavaju riješiti dilemu kako civilizirati divlje, što će najsugestivnije elaborirati suluda sekvenca Charlijeva susreta s pijanim pustolovom Johnom Hurtom, koji je dao nemalen obol Darwinovoj teoriji evolucije. A i sama Stanleyjeva misija svodi se na civilizaciju zemlje. Ali pogrešne su tvrdnje dijela kritičara koji su Hillcoatov komad proglasili prvim australskim vesternom. Riječ je o filmu koji se uvelike napaja njegovom slavnom antipodskom tradicijom, počevši od Mad Dog Morgana s tada mladim Dennisom Hopperom i fine Schepisijeve adaptacije Keneallyjeva romana The Chant of Jimmy Blacksmith, pa sve do njegovih recentnijih izdanja poput genijalnoga Trackera Rolfa de Heera. A tu je i neizostavni David Gulpilil kao dežurni domorodac (gotovo da i nema antikolonijalističkog australnog vesterna u kojem ga nismo susreli).

U tome mu je uvelike pomogao i scenarij Nicka Cavea, koji je transformirao Uvjete predaje u primordijalnu i razornu divlju vesternsku operu, u isti mah poetsku i brutalnu, koja pandane s holivudskih margina pronalazi u Peckinpahovu Pat Garrett & Billy the Kid i Jarmuschovu Mrtvom čovjeku, pogotovu u koketiranju s ekstremnim nasiljem. Za to su prije svega zaslužni suludi Ray Winstone, koji je iz sebe nanovo izbacio onu podivljalu Garyjevu sexy beast, te psihopatski Danny Huston, koji priziva zle duhove lovaca na Kellyjevu bandu. A ako scenarij Nicka Cavea, koji je već surađivao s Hillcoatom na njegovoj ništa manje brutalnoj debitantskoj zatvorskoj drami Ghosts of the Civil Dead, povlači paralele s njegovim glazbenim radom, onda se senzibilitet Uvjeta najviše oslanja na prekrasne Murder Ballads. Zato nije neobično da se gnusni čin poput silovanja rabi u filmu kao pomoć junaku pri rješavanju njegovih moralnih dilema. Jer, između ruža u viktorijanskim korzetima i otpadničkih grubijana, autorove su simpatije bile i ostale na strani posljednjih. Caveovi su nam pak dueti pokazali da od ruža on voli samo divlje.

Dragan Rubeša