Rijedak životni optimizam

Rijedak životni optimizam

Branko Polić, Imao sam sreće, Durieux, Zagreb, 2006.

Završavajući prvi dio planirane trilogije, Vjetrenjastu klepsidru, Branko Polić pomalo ironično napominje kako »Nastavak slijedi – ako se posreći«, misleći pritom na vlastite pozne godine, koje ga međutim, sudeći po novome dijelu autobiografije, i dalje služe – barem kada je o ovoj zadaći riječ – baš onako kako treba, pa i bolje od toga. Uzevši u obzir citiranu rečenicu, nemoguće je ne shvatiti naslov nove knjige – Imao sam sreće – kao duhovit, autoironičan komentar, no, čitanjem ovih zapisa otkriva se i njegovo drugo značenje. Naime, dok nas Vjetrenjasta klepsidra, počevši od najranijeg autorova djetinjstva te završavajući 1942. tek uvodi u ratna zbivanja, Imao sam sreće opisuje teške ratne godine (1942-45), sve do kraja Drugog svjetskog rata i Polićeva odlaska u Pariz na studije. Zagreb kao mjesto radnje zamijenjen je izbjegličkim logorima u Kraljevici i na Rabu te brojnim mjestima Like i Korduna, a bezbrižan život ispunjen zvucima opere, posjetima kazalištu, izletima i putovanjima zamjenjuje borba za puko preživljavanje, koja se uz činjenicu o neprestanoj životnoj opasnosti i neizvjesnosti (pre)često svodi na pokušaj kakva-takva zadovoljavanja najosnovnijih egzistencijalnih potreba. Izjava iz naslova u ovom kontekstu poprima pravo značenje, jer Branku Poliću, za razliku od mnogih njegovih logorskih znanaca te poslije partizanskih kolega, sudbina nije namijenila tragičan kraj. No, imati sreće donekle znači i imati i zadržati zdrav razum i vedar duh u suočavanju s tragičnim situacijama, a upravo je to uspjelo Poliću, pa nas na stranicama njegove knjige, unatoč tome što progovara o teškim trenucima vlastita i tuđih života, dočekuju vedrina i rijedak životni optimizam.

Impresivni entuzijazam autora da do u tančine zapiše vlastitu životnu priču vrijedan pozornosti postaje u trenutku kada zapravo nadrasta osobnu razinu. Gotovo nevjerojatno Polićevo pamćenje pojedinosti (vidljivo već u prvom dijelu autobiografije), a pogotovo imena i prezimena osoba s kojima se susretao tijekom ratnih događanja – a s nekima je susret trajao samo poneki sat ili dan, udruženo s jasnoćom njegova stila stoji u kontrapunktu s burnošću vremena u kojem su nagli preokreti, neprestane migracije i slučajna isprepletanja sudbina uzrokom da je mnogo toga ostalo izbrisano, kako iz dokumenata tako i iz sjećanja. Minuciozno bilježeći događaje, dojmove i osobnosti s kojima se susretao, Polić knjigu pretvara u vrijedan dokument ne samo osobne povijesti nego i one mnogobrojnih svojih suvremenika, znanih i neznanih junaka koji možda i ne znaju da njihova imena, te još važnije – sudbine, ostaju zabilježeni na ovim stranicama. Na mnoge ćemo nama znane osobe naići ovdje, od, primjerice, nekadašnje mlade zubarske asistentice, kako piše Polić – šarmantne, za partizanske okolnosti neobično ukusno i decentno odjevene – Žuži Jelinek, preko glumaca (Vjekoslav Afrić, Irena Kolesar, Drago Krča, Josip Marotti) te drugih umjetnika, ali i ostalih pripadnika nekadašnje intelektualne i gospodarske elite, koje je vihor rata na najneobičnije načine povezao, pri čemu će zanimljivost proizlaziti iz toga što ih ovdje susrećemo u atipičnoj, ratnoj situaciji.

Govoreći o uvjetima života u logorima za židovske izbjeglice, te o partizanskoj djelatnosti – onoj kulturnog prosvjećivanja u kojoj je Polić sa svojim kolegama priređivao kulturnoumjetnički program po partizanskim bolnicama, knjiga ujedno pruža vjernu sliku ratnih prilika u pozadini bojišta. Iako autor bolnice opisuje kao tadašnja »izvorišta za stjecanje opće kulture, obrazovanja i kulturnih navika«, prikaz kulturnoga djelovanja tijekom rata otvara zanimljiv aspekt knjige, koji prikazuje naglo propadanje građanske kulture i običaja te uzdizanje nove, u kojoj umjetnost i obrazovanje dobivaju drukčije predznake. Mijena je najvidljivija u programima kulturnih priredbi, koji s napredovanjem narodnooslobodilačke borbe doživljavaju zaokret repertoarne politike od djela Bacha, Rossinija ili Mozarta ka naslovima poput Nabrusimo kose, Padaj silo ili Po šumama i gorama te u pojavama kada u novopečenoj publici operne kolorature izazivaju gromoglasan smijeh. U istom kontekstu čitamo i opis Zagreba neposredno nakon oslobođenja u kojem se gradsko stanovništvo susreće s brojnim došljacima, od kojih se neki – poput primjera drugarice Milene koja je oduševljena otkrićem toaleta – prvi put susreću s tekovinama civilizacije, te u kojem stare zagrebačke gospođe izvlače rijetke preostale im rukavice i šešire te ponosno španciraju Jelačić-placem – no sada Trgom Republike – kontrirajući narodu koji tamo zdušno pleše kozaračko kolo.

Ipak, Polić, unatoč zavidnu obrazovanju i građanskom backgroundu, na te pojave neće gledati tragično, nego o njima priča iz perspektive sudionika onodobnog vremena označena povišenim stupnjem idealizma, odnosno iz perspektive mladića iskreno ponesena ispravnim idejama, koji svaki novi zadatak smatra novim izazovom i prilikom za stjecanje iskustva. Time dolazimo do još jednoga bitnog momenta zapisa, u kojem Polić zahvaća kratko razdoblje kada je spomenuti idealizam doista bio primijenjen u praksi te uspijeva riječima prenijeti duh trenutka. Unatoč našoj, pa i autorovoj, naknadnoj svijesti o svim kasnijim negativnim posljedicama koje nam je naša borba dala, ovdje svjedočimo o razdoblju kakvo se vjerojatno više nikad neće ponoviti – onom u kojem je nakratko vladalo nesebično pomaganje, u kojem su mnogi životi doslovno ovisili o ljubaznosti stranaca, u kojem vjerska i nacionalna određenja nisu bila bitna, a svi su akteri, kako se jasno iščitava iz Polićevih zapisa, doista djelovali s istom svrhom, uspijevajući se izdići iz sebičnih interesa. Upravo stoga ovi zapisi djeluju izvorno i životno, i u posvemašnjoj su opreci s vremenom u kojem ih imamo prilike čitati, vremenom u kojem su ideali kao takvi gotovo nepoznat pojam.

Ljubica Anđelković