Razgovor koji pročišćuje

Razgovor koji pročišćuje

Predstava je postavljena poput Platonovih dijaloga: u obliku razgovora, suprotstavljanjem niza segmenata kultura Istoka i Zapada, tradicionalnog i suvremenog, traži se smisao pokreta i djela

Francuskoga koreografa (u najširem autorskom smislu te riječi) Jérômea Bela otkrili smo i temeljito upoznali prije šest godina, 2001, kad je bio gost prvo na Tjednu suvremenoga plesa (The Last Performance i Jérôme Bel), a onda i Eurokazu (The Show Must Go on!). Izravan i izazovan, ali i topao, pametan i duhovit, Bel je zaintrigirao praznim, ogoljenim tijelima u potrazi za identitetom, tako podobnim za manipulaciju u ganutljivim pokušajima oponašanja i preuzimanja znamenitih uzoraka i onoga što je in.

Utoliko je bilo još zanimljivije u ZKM-u, u utorak 8. svibnja 2007, gledati novoga, zrelijeg Bela, koji se u naizgled jednostavnu, kraćim plesnim primjerima potkrijepljenu, razgovoru s Pichetom Klunchunom, majstorom khona – tajlandskoga klasičnog plesa, s vedrom ironijom i karakterističnim humorom referira i na svoje rane radove, propitkujući odnose vlastitih koncepata i značenja.

A cijela predstava u kojoj se naizgled ništa ne zbiva postavljena je poput Platonovih dijaloga: u obliku pozorna, usredotočena razgovora, suprotstavljanjem niza segmenata kultura Istoka i Zapada, tradicionalnog i suvremenog, traži se smisao pokreta, odnosno propitkuje motiv i značenje koreografije u plesnom kazalištu, kao nedvojbeno angažiranu i komunikativnu scenskom djelu. Kako je Bel blizak Platonu i po sumnji spram umjetnosti / teatra, na njegovoj sceni, sjene sjeni, nema ni čarolije ni iluzije. Riječ je o preciznom racionalnom postupku: autor je jedan od izvođača, onaj koji vodi razgovor, istina, na prostoru scene, ali istovremeno u našem stvarnom vremenu i prostoru. Tijekom prvoga dijela izvedbe sve se više poistovjećujemo sa, čini se, dominantnim i blagonaklonim Belom, suvremenim europskim koreografom, jer su njegova pitanja, razmišljanja i reakcije na tajlandskoga plesača jednaka našim. Zajedno ne razumijemo – pa onda otkrivamo slojevitost i značenje pokreta, visoku tehniku klasične škole i savršeno oblikovanje obrazaca koje odražava sigurnost društva i sklad svijeta. I koliko se god khon činilo dalekim i nerazumljivim, opet se otkrivaju zajednički, prepoznatljivi elementi. Zapravo, kao da je sve to manje problem Istoka i Zapada, a više odnos klasične forme i čvrste ideje, naspram suvremenoga razmišljanja: konceptualnog i nepredvidljivog. (Uostalom što učiniti s plemenitom tradicionalnom formom u vrijeme kada se uglavnom pleše za turiste u restoranima?) I Klunchun kao suvremeni umjetnik ima potrebu istraživanja novih formi.

No kad Klunchun preuzima ulogu onoga koji ispituje i moli Bela da sad on objasni kako koreografira i što time govori, dolazimo do jednako hermetična i kliska terena, na kojem se zapadnjačka superiornost vrlo brzo topi. Izvučene iz konteksta performansa, ogoljene situacije pred čistim, pametnim pogledom tajlandskog plesača bude nesigurnost, a jednostavna, logična pitanja izazivaju opuštajući smijeh. Ali, isto tako, pažljivi Klunchun prepoznaje Belovo umiranje – koje je na Killing me softly kao grupni, vođeni suicid izazivao smijeh na Eurokazu, i prenosi na publiku ozbiljnost univerzalnoga doživljaja smirena tijela na podu.

Nakon predstave, pročišćujućeg razgovora, dva otvorena plesna umjetnika mnogo su manje razlike svjetova, stilova i tehnika. Ostaje veselje novih spoznaja i mogućega rasta u bogatstvu izvora i izbora plesa.

Maja Đurinović