QUIENOVA GLASOSLOVNICA

QUIENOVA GLASOSLOVNICA

Kruno Quien, Pjesme, Ex libris, Zagreb, 2005.

Svezak prvi put sabranih Pjesama Krune Quiena (1917–1990) govori činjenicom njihove kasne sakupljenosti o tome kako su bile rasute. Od Drugoga svjetskog do Domovinskog rata, Quienova putujuća poetika ponajmanje se brinula za uknjiživanje svojih tekstova, kao da je taj poetički nomadizam nosio izvjesnost da će oni dospjeti u knjigu upravo kada za to bude vrijeme. Tako je rukopis iz posljednjih godina Quienova života, Igrarije (2002), bio zagubljen desetak godina kod nakladnika, a pronađen je tek nakon pjesnikove smrti. Nije najmanja od neobičnosti u toga Dalmatinca što je njegova poetska skitnja započela na Griču: njegove Rime (1943) pisane su na tragu matoševske siročadi, gričana Nikole Polića, Miroslava Majera i Ljube Wiesnera. Quien je zakoraknuo dalje od pasatističke slikarije zaboravljenih unutrašnjosti i krajolika i od pokrajine naših sanjarenja prema rubu iščeznuća prisnoga svijeta i malarmeovske blizine ništavila – svega što se ćuti kao: »Umor od ljepote s trnom crnog bola, / duše mrtvih ruža u tamnom ovalu.« Premda naizgled okrećući leđa užasima rata i radikalno dezertirajući iz zbilje, Quien piše rekvijem svijetu čas prije nego što će ga pregaziti ratna mašina. Kao da ilustrira gustoću ozračja Vidovićevih enterijera, on bilježi... »polutamno pridisanje stvari,/ sumornost i umor staroga pejsaža, / život, što slatko u sjenu krvari« (Interieur).

U poratnom Kamenom gradu (1956) zatječemo drukčijega Quiena, koji je postsimbolistički čimbenik vremenitosti pretvorio u vremensku simultanost – kao pjesnika hermetizmom ožete okomice koja raste iz ekstatike svjetlosnoga dana: »Jer dan sam, samo dan. / Glas svjetlosti, što zvoni / ko sunce s kamena. Pjevam / već sedam tisuća ljeta« (Cvrčak i noć). Vrativši se poganstvu grčkog doba, vremenu događajâ bez povijesne perspektive, onom duboko sredozemnom nevjerovanju u vrijeme i smrt kao posljedicu, Quien je svoj platonizam vidio osjetilima, u prostoru, kao konstrukciju od brojeva, geometrijskih likova i prozirnosti zraka: »Zato i jesu / brojevi zlatni / još i danas / ti što čine / plan

prostora,/ sklad plave / kupole / nad svakim borom./ Po mjeri tijela, čovjeka.« Prepreci podignutoj pred smrti posvetio je poemu Zid svjetlosti, rekvijem strijeljanu mladiću: »Raste / stas tvoje tišine // od žala do sunca / od nekad do nikad.«

Nakon Kamenog grada Quien se vraća nezavršenim ostacima svojih Rima iz četrdesetih godina, sonetnom ciklusu Stvaranje svijeta, gdje se tema čita kao postanje ispričano ustima djeteta. U tom fonemskom automatizmu, koji će Taras Kermauner poslije nazvati ludizmom ili lingvizmom, Quien se kao umjetnik art-bruta služi grubom jezičnom tvari i infantilnim sličicama:

kakili su janjci male beke

umrle su ptice male beke

ave nive nane žene seke

i kokoške jajke vijeke u vijeke

Nakon duljega razdoblja nepisanja, Quien s pomoću impersonalne memorije lakoga stiha vraća u životni optok bezbrojna bezimena iskustva. Automatizmom rima, uz pobude erotske podsvijesti rječniku, ta se iskustva kombiniraju s ulomcima novih prizora, krhotina slika, tipskih izričaja, molbi i uzvika ex-voto. Iz svega se toga u Moru mornara (1971) slaže šareni život morskog pikara i njegova lingua franca: »Ako je moguće / prevezi me ljusko / šta je neg magnuće / ovo ljudsko usko« – na način koji u potpunosti najavljuje tragikomični patos Slamnigove Dronte.

Quienove Igrarije (1992), kojima je pjesnik posvetio desetak posljednjih godina života, znače još korak dalje u automatizmu jezične invencije, kojim se vraća u ono što je Tonči Petrasov Marović nezamjenjivo nazvao ditinstvo jazika.

To je ona podsvijest jezika koja kombinira foneme spontanošću djeteta kad u Heraklita proizvodi vrijeme igrajući se kamičcima. Quien ih zove glasoslovnim vježbama, gdje ta igra oslobođena svih korisnih nakana proizvodi čiste događaje između tlosti i svjetlosti. I pošto je u dugu sutonu postsimbolizma posvetio dobar dio života učenju vradžbinama pjesničke forme, potom odvikavanju od njih, Quien se vraća u dječji vrtić, gdje, da navedem vlastite riječi, »brojalice

odričući se posjeda nad smislom (koji osamljuje riječi) teže čudotvornom umijeću dijeljenja i umnažanja riječi:«

Snijeg je nešto sa nije,

neka enta nijet,

nešto kao nijeg,

kao nijeg, nijega,

neke nijesti snijet,

neko nišće prije,

neki nedosvijet,

neko nišće prije

i na koncu svega.

Nasuprot posvuda prisutnom djelatnom pjesničkom autizmu, Quien nastoji odbaciti i posljednje ostatke osobnog a euforija Igrarija pokazuje koliko je u tome uspio. Kao kasni Šop koji se igra stvarima svedenim na čista geometrijska tijela, i Quien se konkretistički bezazleno igra elementarnim sastojcima jezika, među kojima uspostavlja sličnosti i ističe razlike, poput kućica jezika u ohladnjelu svemiru priopćavanja. Iako je krenuo najdublje iz pjesničke tradicije prošlog stoljeća, razvijajući se u mnogočemu usporedo sa Slamnigom, Balogom i Stošićem, Quien je i najdalje dopro.