Promašeno carstvo znakova

Promašeno carstvo znakova

Vladimir Devidé, Japan, Školska knjiga, Zagreb, 2006.

Svako se djelo može promatrati s dviju razina: subjektivne i objektivne. Što se subjektivne razine tiče, Vladimir Devidé, akademik i redoviti profesor matematike na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, javnosti je poznat prije svega kao veliki štovatelj japanske kulture i umjetnosti, posebice pjesništva, pa je tako, između ostalog, i počasni predsjednik Društva hrvatskih haiku-pjesnika. Dosad je napisao već niz knjiga o japanskom pjesništvu, poput Japanska haiku poezija, Iz japanske književnosti i Japan – tradicija i suvremenost, tako da je bilo samo pitanje vremena kada ćemo od Devidéa dobiti cjelovit i ponajprije kulturni pogled na Japan. No za razliku od jednoga drugog djela o Japanu, Carstva znakova francuskog semiologa Rolanda Barthesa, Devidé – ako na trenutak previdimo činjenicu da je i svaka struktura knjige zapravo subjektivna (to koja ćemo poglavlja odabrati, kako ćemo ih obraditi, itd.) – nije prakticirao subjektivistički pristup. Jedina naznaka njegova osobnog stava nalazi se u predgovoru knjige. Kada Devidé prepričava nadrealnu zgodu kako se predvečer vozio vlakom uz zapadnu obalu otoka Honshű, on spominje tihu glazbu koja svira putem razglasa i trenutak u kojem vlakovođa odjednom na trenutak isključuje glazbu i suzdržano, ali s osjećajem, putnike upućuje da pogledaju kako se s desne strane vidi lijep zalaz Sunca u more. Zatim slijedi komentar: »Sumnjam da bih to mogao doživjeti u nekoj drugoj od dvadeset pet zemalja koje sam vidio.« Problem nije u osobnoj noti te priče – štoviše, cijela knjiga bila bi mnogo bolja kada ne bi bila strukturirana kao prošireni školski udžbenik, nego kao Devidéovo osobno svjedočanstvo – nego u efektu mistifikacije koji nužno proizlazi iz toga. Tu se nalazi ono što bismo u kontekstu djela Tzvetana Todorova ključna za razumijevanje drugih kultura pod nazivom Mi i drugi mogli nazvati obrnutim etnocentrizmom. Premda se na prvi pogled ne čini tako, divljenje nekoj drugoj kulturi u srži nije ništa drugo nego prikriveni europocentrizam. To nam uostalom govori Slavoj Žižek u svojoj kritici multikulturalizma. Dakako, ne znači da je Devidé europocentričan, ali struktura njegove knjige slijedi upravo strukturu karakterističnu za europocentrizam: sva su poglavlja podijeljena i obrađena po europskom sustavu mišljenja prema kojemu spoznaju neke zemlje možemo steći saznanjem njezina geopolitičkog, historijskog i kulturnog konteksta. Devidé, koji je, kao što i sam tvrdi, toliko proputovao, morao bi znati da to naprosto nije dovoljno i tu dolazimo do one objektivne razine. Knjiga je podijeljena u sedam velikih cjelina: poglavlje pod nazivom O Japanu, gdje upoznajemo položaj i veličinu te zemlje, klimu, biljni i životinjski svijet, stanovništvo, jezik i društveno ustrojstvo, Povijest i religija, gdje dobivamo kratak historijski pregled Japana i ulogu religije u njemu, Japanska umjetnost, gdje nas Devidé upoznaje s književnošću, haiku-poezijom, kazalištem, likovnom umjetnošću i glazbom, Ratnici, život i smrt, poglavlje u kojem saznajemo povijest samuraja i kamikaza, Običaji i festivali, najkraće poglavlje, o čajnim obredima i Rikyű, Čovjek i njegov svijet, o ikebani, origamiju, biserima, japanskoj kuhinji, itd., te na kraju Suvremeni Japan, o arhitekturi i radu u suvremenom Japanu.

Ako ste gledali film Kim Ki-duka pod naslovom Samaritanka, onda ste sigurno zapazili da se u suvremenom Japanu razvio fenomen mladih Japanki koje se samo iz dosade i radi zabave prostituiraju. Istovremeno, kod muške se populacije razvio fenomen znani kao hikikomori. U Japanu navodno ima milijun hikikomorija; dvadeset posto muških japanskih tinejdžera zaključava se u sobu i ponekad čak više od šest mjeseci provodi u potpunoj izolaciji. O velikom broju samoubojstva ili tome kako je Tokyo najskuplji grad na svijetu također ste sigurno već negdje čuli... No ničeg od toga nema u ambiciozno zamišljenoj monografiji Vladimira Devidéa. Umjesto da se Japan prikaže iz jedne druge izvrnute, odnosno paralaksične perspektive, Japan je predstavljen po tradicionalističkom receptu, gdje se najprije objašnjava geopolitičko značenje zemlje o kojoj se piše, zatim se prelazi na njezinu religiju i povijest, pa umjetnost i običaje, arhitekturu, i na kraju suvremeni Japan. A kao što se u predgovoru već nazire problem, posljednje poglavlje prokazuje kvalitetu čitave knjige i, ako navedemo samo nekoliko pitanja, uvidjet ćemo da Devidéov Japan nije mnogo više od enciklopedijske natuknice o Japanu, i to natuknice koja kao da je pisana sredinom prošlog stoljeća. Dakle, gdje je Geinôkai, svijet japanske zabave, filmova, televizije, radija i interneta? Gdje je svijet sporta, sumo-hrvača i još popularniji Ultimate Fight? Što je sa cijelim svijetom mange? Japanskim stripovima koji su postali popularni diljem svijeta? A time dolazimo i do anime, posebne vrste japanske animacije... Da to nisu tek efemerni fenomeni, odnosno da strip u Japanu ima mnogo veću ulogu nego u Americi, u prilog govori i ekonomski podatak da tjedna prodaja stripova u Japanu premaši čitav godišnji utržak američke industrije stripa. Gdje su filmske adaptacije mange, poput Ichi the Killer, Oldboy ili sada već kultne Battle Royale? A kad smo kod filma, gdje su veliki japanski filmaši svjetskog glasa Akira Kurosawa ili Takeshi Kitano? Gdje je Tokusatsu? Pokémon? Ako je kod suvremenog Japana (uz rad) bitna samo arhitektura, što je jedino poglavlje o suvremenom Japanu, što je sa suvremenim japanskim arhitektima koji grade po Europi i diljem svijeta? Što je s modom među mladima, subkulturama koje se počinju odijevati poput anime-likova, ili uličnom modom pod nazivom gotička Lolita? Gdje je kultni Hayao Miyazaki!? Gdje je barem usputna referencija na J-pop, japansku popularnu glazbu pod utjecajem Zapada? Gdje su karaoke koje poznajemo iz Lost in Translation? Itd., itd.

Sva ta pitanja jasno govore da je Devidéova knjiga promašena: s jedne strane, ona nije subjektivno, odnosno osobno svjedočanstvo autora, a s druge strane, ona nije ni relevantan objektivni prikaz Japana, jer danas bez refleksije o suvremenom Japanu sam koncept i zemlju Japan nikako ne možemo pojmiti. Ta bi se nezgoda izbjegla da Devidé u monografiju nije uključio poglavlje o suvremenom Japanu, ona bi onda naprosto bila knjiga o Japanu kakav je nekad bio, premda – što je, dakako, neupitno – Japanu koji je doveo do ovog suvremenog. Devidéova je monografija o Japanu, premda znalački napisana, zapravo samo nova već zastarjela enciklopedija. U tom je smislu, premda je napisano prije sada već gotovo četrdeset godina, i premda ne tematizira neka od ovdje navedenih pitanja, Barthesovo Carstvo znakova i dalje ono štivo koje nam može reći sve o Japanu, bilo tradicionalnom, bilo suvremenom. Vladimir Devidé nedvojbeno je veliki stručnjak i zaljubljenik u Japan, ali ako kojim slučajem želite odgovore na gore spomenuta pitanja, gledajte Miyazakija ili Kim Ki-duka, i... čitajte Barthesa.

Srećko Horvat