Povratak katoličkih pisaca
Vladimir Lončarević, Književnost i hrvatski katolički pokret (1900. – 1945.). Teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura, Alfa, Zagreb, 2005.
Hrvatski kulturni identitet čini se da obiluje zanemarenim, prešućenim i zabranjenim područjima, posebice kad je riječ minulom 20. stoljeću. Kako se proučavanja približavaju Drugom svjetskom ratu, tako se sve snažnije osjeća zaobilaženje pojedinih tema koje su svojedobno bile oblikotvorne za hrvatski identitet. Devedesetih se godina u Hrvatskoj pokrenuo i drukčiji pristup proučavanju književnosti pa je nastupila revizija i svojevrsna inventarizacija prešućenih, a važnih kulturoloških čvorišta, među kojima je i katolička književnost, napose u vrijeme hrvatskoga katoličkog pokreta. Iznimke su u proučavanju te književne formacije nekoliko pojedinačnih radova, usustavljivanje književnih prinosa pojedinih književnika te izrada antologija, za koju je zaslužna nekolicina poput Drage Šimundže, Đure Kokše, Nevena Jurice, Božidara Petrača i napose Petra Grgeca, no sustavan pogled na taj fenomen pružila je tek nova knjiga Vladimira Lončarevića, upozorivši ne samo na važnost te književne formacije nego i na njezino književnopovijesno ishodište, znanstvenu utemeljenost proučavanja i sustavno stvaranje koje traje i danas zahtijevajući primjerenu znanstvenu analizu i upotpunjujući korpus hrvatske književnosti uopće.
Ova Lončarevićeva knjiga, za tisak pripremljena i prerađena doktorska radnja, ispravlja nepravdu prema katoličkoj književnosti, koja se sve do devedesetih prešućivala i nepravedno zanemarivala, a razlozi su, kako tvrdi i sam autor, mnogostruki. Uz političke razloge autor posebice ističe neznanje i neupućenost. Djela katoličkih pisaca uglavnom su izuzimana iz velikih povijesnih književnih pregleda, hrestomatija, priručnika, udžbenika i čitanki, a kršćanski tematski sklopovi kao da nikad nisu dosegnuli vjerodostojnost ljubavne, socijalne ili filozofske tematike pa su se njihovi pojedini dijelovi ili priključivali navedenima ili su se posve ispuštali, a kad su se i pojavili, nedostatno su i neprimjereno obrađeni. Znanstvenim metodama dokazujući tezu o koherentnosti književne formacije hrvatske katoličke književnosti, Lončarević ističe da je ona naravni i nastavni članak u korpusu cjelokupne hrvatske književnosti, naglašavajući da je ne odvaja, ali je određuje, kršćansko, katoličko nadahnuće. Usredotočivši se u prethodnoj knjizi na život i rad Ljubomira Marakovića te zašavši dublje u područje katoličke književnosti, autoru Lončareviću nametnula se ideja o potrebi obrade fenomena katoličke književnosti, koji će upozoriti na nužnost i vrijednost daljih istraživanja i pojedinačnih književnopovijesnih usustavljivanja.
Metodološko ishodište knjige smješteno je u kulturološkom pristupu katoličkoj književnoj formaciji, a autor je pristupio idejnom, programskom i organizacijskom razvoju hrvatske katoličke književnosti u vremenu od 1900, kad je održan Prvi hrvatski katolički sastanak u Zagrebu, do nasilna prekida 1945, kad je katolička književna formacija ugušena zbog ideologijskih razloga. Autor izdvaja i nekoliko kronoloških, razvojnih faza: kritičkoprogramsku do 1910, zatim organizacijskostrukturnu do otprilike 1920. te beletrističku, koja traje od kraja Prvog svjetskog rata do 1945. Zbog sustavnosti u razvoju katoličke književnosti autor se odlučio za cjelovitu i načelnu analizu spomenutoga razdoblja, ponajprije pomno istraživši dostupne izvore, o čemu svjedoče opsežni popisi literature, imensko kazalo te brojni citati koji ocrtavaju duhovnu i književnu klimu vremena. Uz uvodno i zaključno poglavlje, knjiga se može podijeliti na nekoliko većih cjelina, a među njima se kao prvi po redu izdvaja detaljan i kulturološki vrijedan prikaz književnih prilika u Hrvatskoj uoči i za vrijeme moderne, pri čemu se posebna važnost pridaje odnosima između mladih i starih te vezama između modernizma i katoličke obnove. Središnje poglavlje posvećeno je katoličkoj književnosti – od pokušaja njezina organiziranja, preko razmatranja strateških pitanja i zadaća te nekoliko časopisa i publikacija u kojima su predvodnici katoličke književnosti oblikovali i iznosili svoja stajališta, pa sve do misije i recepcije. Treća iznimno vrijedna cjelina posvećena je značaju i ulozi »Hrvatske prosvjete« koja je pokrenula katoličku kulturnu scenu, organiziranje »Kola hrvatskih književnika«, ali i većeg broja almanaha, a svoje je mjesto u kontekstu hrvatske kulture i književnosti održavala na visokoj razini okupljajući vrsne suradnike i uvažene publiciste. Bibliografija »Hrvatske prosvjete« od 1914. do 1940. iznimno je vrijedan prilog, u kojemu se autor na osamdesetak stranica potrudio popisati i razvrstati članke objavljene u toj tiskovini te tako omogućio detaljan i praktičan pregled.
Knjiga pruža cjelovit uvid u fenomen hrvatske katoličke književnosti, dokazujući njezin kontinuitet i razvoj od prve naše pjesničke zbirke, Pariškoga kodeksa, preko književnika stare hrvatske književnosti, sve do Mažuranića, Preradovića i Šenoe. Katolička se književnost zauzimala za etičku estetiku, što je dovelo i do idejne borbe s modernizmom, ponajviše o pitanju uloge književnost i umjetnosti u javnom životu. Kroz cijelu je Lončarevićevu knjigu razvidno bitno obilježje katoličke književnosti, a riječ je o neovisnosti o formalnostilskim modelima. Katolička je književnost ponajviše dala na području lirike, pripovjedne proze i kritike, a karakteristična je bila obnova hagiografije i kršćanske drame, promicane pod nazivom pučka pozornica i diletantska pozornica. Osim toga, afirmirani su ratna kronika i memoari, povijesni roman, legenda i putopis, a u književnom stvaranju s posebnom se pozornošću pratila strana književna produkcija. Pitanje svjetonazora i tendencije stalno se provlačilo književničkim raspravama, no katolička je književnost uspjela upozoriti na važnost formalnostilskih odlika djela. U kontekstu dosadašnjega proučavanja hrvatske katoličke književnosti, knjiga Vladimira Lončarevića cjelovit je i nužan pregled koji znanstveno utemeljuje istraživanje dosad nepravedno zanemarene književne formacije, ali i definira široko područje za dalje proučavanje s posve novih polazišta.
Lucija Ljubić
Klikni za povratak