Postojana strast

Postojana strast

Dio magične privlačnosti Abadžićevih fotografija sigurno je i u odsutnosti svega suvremenog u njima, odsutnosti koja otvara prostor za neke druge predmete i ambijente, druge ugođaje i raspoloženja, bliže kontemplaciji ili sanjarenju

Stanko Abadžić jedan je od rijetkih fotografa na hrvatskoj fotografskoj sceni koji se odlikuje promišljenim i sustavnim predstavljanjem svoga rada. Uz iznimku Jasenka Rasola (i možda još ponekog), većina domaćih autora fotografa svoje radove javnosti predstavlja stihijski, s povodom, ili na poticaj nekog likovnog kritičara. Abadžić, naprotiv, svjesno gradi svoj fotografski opus, vodeći računa uvijek i o njegovoj prezentaciji, putem izložbi ili monografija. Možda je tomu presudilo njegovo inozemno iskustvo u Pragu s razvijenijom fotografskom scenom, galerijama fotografija i izdavaštvom, a donekle pomogla već višegodišnja suradnja s izdavačkim kućama u oblikovanju naslovnica knjiga. Ipak, objavljivanje njegove, već druge po redu monografije u izdanju Frakture (prva je bila posvećena ciklusu fotografija In Absentia) moglo bi biti poticaj i drugim fotografima (i izdavačima) da se odluče na slične pothvate.

Knjiga je svojevrsna rekapitulacija dosadašnjeg autorova opusa, od kraja devedesetih do danas. Raskošno opremljena, na više od dvije stotine stranica, u dostojnu formatu, predstavlja crno-bijele fotografije grupirane u nekoliko tematskih ciklusa. Njihovi nazivi otkrivaju dominantne fotografske preokupacije autora: Gradovi (Prag, Berlin) sa njihovim skrivenim dvorištima, sjenovitim parkovima, osunčanim trgovima, tek ponekim prolaznikom ili šetačem, Lica i portreti sjetnih, zamišljenih pogleda, ili koketno dobačena osmijeha preko ramena, Znaci i značenja (parafraza Andrićevih Znakova pored puta) znakovitih detalja: niska svjetlucavih staklenih čaša na nekom stolu u Baškoj, Grafiti i reklame u Beču, Pragu, Berlinu, Parizu, Ljubljani, sa svim paradoksima i duhovitim kontrastima starog i novog, idealiziranog i stvarnog, Svjetlosni zapisi igre bačenih sjena, arabesknih šara, agresivnih konvergirajućih dijagonala, zagonetnih ljudskih silueta, Adriatic Routes – serija primorskih motiva snimljenih na našoj obali, na Krku (u Baškoj, Vrbniku, Malinskoj), u Dubrovniku, Opatiji... Nadahnuti tekstovi Nataše Šegota Lah uvode u svaki ciklus ukazujući na bitne formalne odlike fotografija u njemu i otkrivajući, prepoznajući u njima objedinjujući senzibilitet, poetiku, pa i životnu filozofiju autora. A u njoj su već mnogi prepoznali specifičnu nostalgiju, potrebu za bilježenjem svijeta u nestajanju, onoga njegova nenametljiva, slabijega, ranjiva dijela koji se povlači pred agresivnim urbanim životom. Onoga svijeta koji je još obilježen ljepotom, a ne nasiljem, u kojem vrijeme sporije teče, a tišina odjekuje pločnicima. Dio magične privlačnosti Abadžićevih fotografija sigurno je i u odsutnosti svega suvremenog u njima, odsutnosti koja otvara prostor za neke druge predmete i ambijente, druge ugođaje i raspoloženja, bliže kontemplaciji ili sanjarenju. U tom smislu bit pogađa primjedba Zvonka Makovića o Abadžiću kao »subjektivnom dokumentaristu«, kao »autoru koji slijedi isključivo svoju opsesiju o stvarnosti, svoju predodžbu stvarnosti i koji tu svoju predodžbu fotografijom postvaruje i verificira«. Abadžić se monografijom potvrđuje kao autor vrijedna opusa u hrvatskoj suvremenoj fotografiji, a svoju postojanu strast možda je najbolje sažeo on sam u citiranoj bilješci iz Budimpešte »Jedna misao dominira unatoč nesnosnoj žezi. Dok fotografiram, jače i silnije grlim svijet, dublje i dugotrajnije postaje to prožimanje posebice s poznatim gradovima, koji me obavijaju svojim ozračjem i fluidom tako postaju moja utočišta, po sudbini, a ne po namjeri. I onda, po povratku, kad uzmem fotografije tih gradova u ruke, počinje ponovno moje putovanje, a da ne moram kupovati kartu niti sjedati u auto, vlak, brod ili avion.« Monografija nam pruža mogućnost da mu budemo suputnici na zanimljivu putovanju.

Maša Štrbac