Neuspjela proslava

Neuspjela proslava

Bez obzira na tematski potencijal, Komedijanti se vrlo brzo zaglavljuju u površnosti koja prečesto poseže za klišejima odričući se pametna humora

Obilježavanje 35. obljetnice glumačkoga rada imponira već samom činjenicom nakupljenih godina scenskog iskustva. One gotovo već samim brojem zaslužuju pljesak, pogotovo kada se iza njega nanižu brojne odigrane uloge zapamćene po interpretacijskom umijeću, izvođačkoj spremnosti i uspješnu ovladavanju jednom od najtežih glumačkih zadaća: izazivanjem smijeha. Tri i pol desetljeća izloženosti publici u Satiričkom je kazalištu Kerempuh posljednjim ovosezonskim premijernim naslovom Komedijanti u režiji Petra Večeka radno proslavio Edo Vujić, kojem se kao glumački partner pridružio Žarko Potočnjak. Vujić je kao vrstan glumac dobro poznat Kerempuhovoj publici. Samo je na pozornici svoje matične kazališne kuće odigrao čak trideset i četiri uloge, obilježivši glumački habitus dojmljivim umijećem komike, koje mu je osiguralo i brojne suradnje izvan savladanih Kerempuhovih dasaka. Žalosno je stoga ustvrditi da je tako važan trenutak glumačkoga života koji sebe slavi potpuno prigodno — predstavom, iznevjerio svečarski ton. Kerempuhovi Komedijanti, naime, posve suprotno od svoje namjere, promašuju oba svoja cilja. Ne uspijevaju nasmijati, kao ni dostojno obilježiti istinski razlog slavlja. Sam izbor teksta mogao se na prvi pogled učiniti prigodnim zaokupljenošću kazališnom svakodnevicom. Nastao iz glumačkoga pera (koautori Milan Lasica i Julius Satinski po vokaciji su glumci koji su u Bratislavi osnovali i vodili mali satirički kabaretski teatar), Komedijanti kao početnu situaciju postavljaju glumačku garderobu iskorištavajući njezine mogućnosti za najrazličitije autoreferencijalne momente. Razgovor dvaju glumaca tako bi trebao dotaknuti sve ono što predstavi kao konačnu proizvodu nekog procesa prethodi, ili se oko nje događa uglavnom daleko od očiju publike. Ipak, bez obzira na tematski potencijal, Komedijanti se vrlo brzo zaglavljuju u površnosti koja prečesto poseže za klišejima odričući se pametna humora. Njihov je pristup fenomenu glume pa i kazališta odveć pojednostavnjen, što posljedično vodi u neizbježne banalizacije. Istodobno, izvorni je tekst nakićen hrvatskim aktualnostima i očigledno nadopisan prilagođavajući se glumcima koji ga igraju. Nažalost, ni to nadopisivanje ne uspijeva otići dalje od isforsirane komike koja, čini se, računa na neke prilično snižene kriterije. Glumačka igra pak neprestano ustrajava na otvorenoj komunikaciji s publikom, gotovo nasilno pokušavajući proizvesti situaciju prisnosti. Bez obzira na očiglednu glumačku sigurnost Potočnjaka i Vujića, njihova nastojanja da stvore atmosferu neopterećenosti paradoksalno opterećuju. Kao problematična pojavljuje se i nestrukturiranost te dramaturška raspršenost predstave zbog koje Komedijanti više sliče nabacanim kazališnim bilješkama koje tek čekaju da ih se uobliči u zaokruženu cjelinu. Dramaturški vezovi tako su uglavnom nemotivirani, a songovi koji se izvode uživo svedeni su tek na pokušaj oživljavanja scenske građe, dok je odnos glazbenika s glumcima potpuno nedefiniran, kao da i sami osjećaju svojevrstan vlastiti višak na sceni. Najupitnija pak ostaje pojava nepozvane gošće u dugom crnom kaputu, s crnim šeširom i sunčanim naočalama, koju tumači mlada glumica Ana Maras, inače odlična komičarka, ali ovdje potpuno neiskorištena. Dok Vujić i Potočnjak pokušavaju uporno otkriti tko je to poremetio njihov kazališni mir, već postaje sasvim jasno da je gošća ovdje da zaključi predstavu. A zaključak je još neočekivaniji jer gošća ispod kaputa skriva gimnastičarski triko s dobro poznatim žutim zvjezdicama na plavoj pozadini. Tako, uvjetno rečeno, rasplet priziva dolazak Europe, koji je nemoguće povezati s ostatkom predstave, a Komedijanti ostaju tek neuspjela proslava dugovječnoga glumačkog uspjeha.

Petra Jelača