Netipični Slaveni i Amerikanci

Netipični Slaveni i Amerikanci

Tamara Jurkić Sviben dobro se znala nositi sa zahtjevima kompozicija, dajući im primjeren zamah a po potrebi i virtuozitet, što nije zanemarivo budući da je riječ o izvedbi uživo

Pijanistica Tamara Jurkić Sviben, javnosti poznata po promoviranju pijanističkih opusa hrvatskih skladatelja Božidara Kunca i Ivane Lang, odlučila se za pouzdaniju među dvjema krajnostima koje su u izgradnji karijere ponuđene našim klasičnim glazbenicima mlađega naraštaja. Umjesto da posegne za kanonskim repertoarom kojim je lakše osvojiti domaće koncertno tržište, ali je gotovo nemoguće prodrijeti na ono diskografsko zbog nezahvalna položaja u odnosu na međunarodnu konkurenciju, okrenula se izvođenju u nas manje poznatih skladbi dvadesetoga stoljeća, uz neizostavnu Ivanu Lang. Ipak, sa svoje Četiri kompozicije, zapravo ludičke minijature, hrvatska skladateljica ambicijama ponešto zaostaje za markantnijim američkim skladbama na CD–u, Nokturnom (Hommage Johnu Fieldu) Samuela Barbera i opsežnijom Sonatom Aarona Coplanda. Premda se ne nudi jasna tematska koncepcija (što se na vizualnom planu očituje minimalističkim dizajnom), izbor skladbi na albumu ipak je znalački osmišljen. Jasan je izostanak izrazitije zastupljenih njemačkih ili pak romanskih glazbenih estetika, premda je u popratnom tekstu dobro uočeno da na neizravan način čak i ciklus izvanglazbeno intoniranih minijatura Leoša Janačeka U magli ima mnogo toga za zahvaliti Debussyjevim Preludijima nedugo za kojima je nastao. Na snimku Janačeka redoslijedom se nadovezuju kratke skladbe Langove te također Amerikanca Normana Dello Joia, okupljene u Suitu (1940). Osim što je također izvanglazbeno nadahnuta stihovima američkog pjesnika Carla Sandburga, apstraktnim, no pristupačnim glazbenim jezikom skladba vješto skriva brojne raznorodne skladateljske utjecaje.

Coplandova Sonata nastajala je istodobno, u razdoblju 1939–1941. i s europskom glazbenom tradicijom stupa u sličan odnos, unatoč skladateljevu deklariranu nastojanju da iz nasljeđa američkoga folklora i jazza oblikuje glazbu nepatvorena američkog identiteta. Nema u njoj ništa od vesternovske pristupačnosti godinu prije skladana baleta Billy the Kid: utjecaji spomenutih američkih izvorišta prisutna su tek na razini pojedinačnog kompozicijskog elementa, primjerice metričke razvedenosti u drugome stavku. Naprotiv, riječ je o živahnoj skladbi modernističkoga individualnog senzibiliteta, koja klavir ipak tretira u grandioznoj maniri devetnaestog stoljeća. Od nje se posve razlikuje Barberov Nokturno, koji nije persiflaža poput Valcera Ivane Lang, koji mu na CD–u prethodi, već svojom transformacijom pojedinih strukturnih, ali i ornamentacijskih obilježja nokturna gotovo postmodernistička posveta romantičarskoj tradiciji čiji je Field začetnik, i u skladu s tim, po izostanku za Barbera tipična ekspresiviteta, njegova ponešto netipična skladba. Tamara Jurkić Sviben dobro se znala nositi sa zahtjevima kompozicija, dajući im primjeren zamah a po potrebi i virtuozitet, što nije zanemarivo budući da je riječ o izvedbi uživo. Svakako bi bilo poželjno da ta glazbenica s izraženim senzibilitetom za netipičnu i neavangardističku glazbu dvadesetog stoljeća nastavi u zacrtanu smjeru.

Ivan Ćurković