Na dvije fronte

Na dvije fronte

Glumci su uglavnom zadovoljili u svom poslu, a redateljski je koncept ostao dosljedan u izmjenjivanju karikiranja i starinske glumačke zaigranosti

Slaveći tristotu obljetnicu Goldonijeva rođenja, Gradsko kazalište Komedija postavilo je jednu od njegovih najuspjelijih i najizvođenijih komedija, Slugu dvaju gospodara.

Novi prijevod Borisa B. Hrovata, živ, gladak i duhovit, očito nije bio zamišljen i kao adaptacija, barem ne u jezičnom smislu, što je i opravdano s obzirom da nije riječ o istom tipu komada kao što su to poznate Ribarske svađe i Kafetarija, komedije koje je sam autor nazivao narodnima (popolani). Istu težnju slijedi i redateljica Nina Kleflin, koja je predstavu zamislila nevezano uz ambijentaciju u neku nama poznatu sredinu, zasnivajući je više na izvornom tekstu i općim mjestima njegovih karakterno isprofiliranih, osvježenih likova-maski.

No Goldoni ne bi bio ono što jest, da svojom reformom uistinu nije i oživio komediju dell’arte, a upravo to njegovo najbitnije svojstvo nedostaje predstavi, barem na nekoj neposrednijoj, današnjoj publici prihvatljivoj razini.

Sva mudrost i dovitljivost junaka svedena je na opću razinu, tako da je u prvom planu ostala zapravo tipska komika likova, od koje se redateljica odmiče karikiranjem i jednom vrstom infantilnog ludičkog pristupa, pa se režija ponekad doima nadahnutom estetikom crtanog filma, a nekad nam se čini da se igra likovima kao lutkama na koncu, pomičući ih u zadanim smjerovima za koje unaprijed zna da su smiješni, ali ipak povučeni, tako da se teško othrvati dojmu da ih i ona u nekoj mjeri promatra sa strane, kao goldonijevske, a ne nama – sada i ovdje, smiješne i zabavne.

Pozornicu punu starinskih lutaka pokrenutih motorom zapleta koji se unaprijed sluti mogu oživiti jedino dobri glumci. Ponajprije se to odnosi na glavnu ulogu, slugu dvaju gospodara, u interpretaciji Ronalda Žlabura. Lik koji je uspio stvoriti Goldoni, slugu koji je istodobno i dovitljiv i glup, jer se u svim situacijama snalazi, a mnoge komplikacije i zaplete i sam nepotrebno pokreće, pa je upravo zato svima smiješan i zanimljiv, nismo jasno imali prilike vidjeti. Ukoliko gledatelj nije informiran o naslovnom liku i samu komadu, ili o osobinama maske Arlecchina, tek pri polovici predstave uspijeva shvatiti i objediniti sve njegove karakteristike. No najveća mu je slabost što uz neodređenost karaktera i temperamenta ne osvaja simpatiju publike, što je u ovakvom redateljskom viđenju osnovni preduvjet uspjeha. Glavni ga glumac nažalost nije uspio ostvariti, jer njegova tobožnja naivnost, mimika i luckasta dovitljivost prerastaju u neuvjerljivost, geg i mim prikladan dječjoj predstavi. Uz duhovito komuniciranje Arlecchina s gospođom iz publike, iz predstave se još izdvaja i dobro riješena kulminacijska scena, u kojoj on u istoj krčmi i u isto vrijeme mora posluživati oba svoja gospodara, ostvarena prema načelu simultane pozornice. Zatim monolog Smeraldine pri kraju prvoga dijela, izvučen i poentiran, neodoljivo podsjeća na onaj Mionin iz Grižule, te još nekoliko uspjelih scena i situacija koje uspijevaju zadržati pozornost i nasmijati publiku.

Ansambl ovakve predstave je, jasno, brojan, a zaplet takav da uz glavnu postoji i niz drugih važnih uloga. Smeraldina Ane Kraljević istaknula se neposredno ostvarenom ljupkošću svoga lika; Renata Sabljak uvjerljivo je paradirala pozornicom u muškoj maniri kao Arlecchinova gospodarica Beatrice preodjevena u gospodara, a nadasve pamtljiv bio je njezin zaručnik, Dražen Čuček, sa svojim već prokušanim scenskim šarmom.

Nadalje tu je i paralelni venecijanski par, preciozna gospođa Clarice u interpretaciji Vande Winter te Adam Končić kao njezin zaručnik, i vrlo uspjeli tipovi: Brighella, Doktor i Pantalone, od kojih bih istaknula posljednjega, u interpretaciji Damira Lončara.

Glumci su uglavnom zadovoljili u svom poslu, a redateljski je koncept ostao dosljedan u izmjenjivanju karikiranja i starinske glumačke zaigranosti, s naznakom pitanja kako danas uopće postavljati Goldonija.

Sve u svemu, Slugu dvaju gospodara jednostavno nismo doživjeli kao živu i u svim segmentima zanimljivu scensku igru, pa stoga i nije izgledno da ćemo ga pamtiti dulje vrijeme.

Petra Jelača