LAGANA PROLJETNA ZABAVA

LAGANA PROLJETNA ZABAVA

Glumački ansambl uspješno je, gotovo dva sata, nasmijavao premijernu publiku u igri ljubavnih prijevara, bez prevelikih nijansiranja, ali što je važnije, i bez karikaturalnosti, uspješno su povezali niti radnje stvarajući čistu komiku situacije

U Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku 11. svibnja prikazana je treća ovosezonska premijera. Riječ je o predstavi Pidžama za šestoro autora Marca Camolettija, koju je na scenu dubrovačkoga kazališta postavio engleski redatelj Peter Farago.

Trećom i posljednjom ovosezonskom premijerom dubrovačko kazalište, ni u kojem pogledu, nije se odmaknulo od repertoarnih odrednica raznovrsnih komedija kojima se nastoji privući publiku. U takav repertoar u potpunosti se uklopila i Pidžama za šestoro – situacijska komedija, u Hrvatskoj ne toliko igrana, francusko-švicarskoga dramatičara Marca Camolettija (1923–2003), jednog od nasljednika slavnoga Georgesa Feydeaua – najvažnijega predstavnika francuske bulevarske farse kao teatra čiste zabave. Tekst je izvorno napisan na francuskom, predstava je premijerno izvedena u Parizu 1985, a u ovoj verziji – u režiji i produkciji Petera Faraga – prikazana je u Londonu 1991. u kazalištu Apollo. Camolettijev je tekst prototip situacijske komedije s naznakama vodvilja i farse: radnja se odvija oko seksualn ih prijevara, dinamika je neprekinuta od početka do kraja, svi likovi višeznačnim karakterizacijama dovedeni su u pozicije iz kojih, nužno, nastaje humor.

Farago, u redateljskom konceptu, slijedi Camolettijev tekst, stvarajući svevremensku komediju, smještenu među pripadnike više srednje klase suvremenoga društva, bez pokušaja prostorno-vremenskih lokalizacija, a ipak po svemu blisku senzibilitetu mjesta i vremena. U tome mu pomaže i funkcionalna scenografija Marina Gozzea, uz primjerene kostime Matije Vujica, samo je šteta što glazbe u predstavi, osim kratkih ulomaka iz Ljubomore – hitova tridesetih Stephana Grapellija i Yehudija Menuhina, zapravo – nema. A glumački ansambl uspješno je, gotovo dva sata, nasmijavao premijernu publiku: i Mirej Stanić (Jacqueline) i Branimir Vidić (Robert) i Izmira Brautović (Suzette) i Glorija Šoletić (Suzanne), pa i u epizodi Edi Jertec (George), s gostom iz Splita Nikolom Ivoševićem (Bernard), u igri ljubavnih prijevara, bez prevelikih nijansiranja, ali što je važnije, i bez karikaturalnosti, uspješno su povezali niti radnje stvarajući čistu komiku situacije. Nije bilo među njima dubljeg psihologiziranja, traženja emotivnih ili racionalnih razloga vlastitih postupaka – situacija je uporišna točka koja u cijeloj predstavi bitno određuje i sve odnose među likovima.

I ne treba tu tražiti nikakve naznake suptilnog ili crnog humora, višeslojne dramaturgije ili metaforične simbolike: dubrovačka Pidžama za šestoro, jednostavna je komedija situacije, ni manje ni više od toga. Korektna je to predstava, nema joj se u glumačko-dramaturškom pogledu što zamjeriti, ali je to jedno od onih teatarskih ostvarenja koje, nakon gledanja, i neće baš ostati u pamćenju: lagana zabava za proljetnu noć. Drugo je pitanje što je nepretenciozni humor postao apsolutna i odredbena crta Kazališta u Dubrovniku.

Tomislav M. Bonić