Istančani pomaci

Istančani pomaci

U skulptorskom se izričaju Šime Perić odvaja od izražajnosti boje te svu vjeru polaže u mogućnost i jezik forme. Tu vjeru, dakako, prati iznimna disciplina i posvećenost kojom pristupa obradi i oblikovanju drva

Suzvučje i perfekcija forme. Tim bi se riječima ukratko mogli sažeti dojmovi s izložbe Šime Perića (Antofagasta, Čile, 1920) u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU, na kojoj je prikazan izbor njegovih kiparskih djela nastalih u razdoblju od 1984. do 2007. godine. Kao što ukazuje jedini izloženi primjer iz Perićeva slikarskog opusa (slikarstvo je njegov primarni metier), Imago VI (1984), u početku je forma bila vezana uz plohu. Oblikovnost i dinamizam počivali su na kolorističkim izražajnim mogućnostima, pogotovo na kontrapunktiranju toplih i hladnih tonova. Uskovitlanom impulsu nepravilnih formi suprotstavio je pak pravilnu, trostruku vertikalnu podjelu platna. Umjetnička problematizacija – kako moment slučaja funkcionira unutar uređenosti plohe – prenesena je na višu razinu u mediju reljefa. Forme konkretizirane u povijenim strukturama unesene su u silovite odnose međusobnog sučeljavanja i ukrštavanja energetskih silnica. Logika rasporeda funkcionira po principu intuitivnosti i slobode. Sloboda dopušta proizvoljnu logiku asocijacija, pa u kontrastnom odnosu crvenih, izduženih elemenata i crne pozadine (Slika/reljef I, 2000) naslućujemo zagonetku ispisanu kaligrafskim znakovima. Odmakom od cjeline lako ćemo ustvrditi njezinu savršenu uravnoteženost i idealan suodnos pojedinih dijelova.

U skulptorskom se izričaju Šime Perić odvaja od izražajnosti boje te svu vjeru polaže u mogućnost i jezik forme. Tu vjeru, dakako, prati iznimna disciplina i posvećenost kojom pristupa obradi i oblikovanju drva. U manjim ili većim formatima razvijaju se postupni suodnosi ravnih i povijenih formi. Postavom na izložbi sugerirana je upravo postupnost zamaha, istančani pomaci u kojima pratimo život oblika. Lakoća stvaranja upletena je tako u kontinuitet, logični i ustrajni sistem stvaranja, u kojem elementarna jednostavnost oblika odgovara izražavanju elementarnih životnih principa.

Mladenka Šolman (uz Tonka Maroevića koautorica monografije Šime Perića iz 2003. godine) naglasit će u tekstu popratnog kataloga kako u Perićevu kiparstvu upravo tema kontinuiteta ima povlašteno mjesto. Spomenut će pritom umjetnikovo iskustvo dugogodišnjeg majstorskog kopiranja fresaka te eksperimentalnog duha enformela pedesetih i šezdesetih godina i sublimacijsku kolorističku dinamiku sedamdesetih i osamdesetih godina. Perić ideju kontinuiteta promišlja serijom istoimenih skulptura iz 1993. godine. Kontinuitet I utjelovljuje dinamiku i vječnost kretanja savršenog kružnog toka petlje. U sljedećoj fazi Kontinuiteta II nastupa svojevrsni lom pravilnog tijeka, da bi u Kontinuitetu III potencirao drastičniji pomak nalijeganjem debljeg segmenta na tanji, no prekidima i zapinjanju usprkos, sačuvan je početni smjer kretanja.

Ritam, ključan za razvijanje kiparske forme, tematski je naznačen i kroz same nazive pojedinih djela (Ritam, Izmjenični ritam, Dijagonalni ritam, Kontrapunktni ritam...). Određena će iskustva ritmiziranosti kroz promijenjenu vizuru, uz minimalne, ali važne pomake, odjeknuti na sličnim, višedijelnim kompozicijama, pa se tako može povući paralela od smirenog nizanja izduljenih, blago savijenih elemenata skulpture Ritam (1984), preko monumentalne svečanosti Rekvijema za bračke iseljenike umrle u Antofagasti (1988), napetih oblika u kojima odjekuje snaga vjetra na primjeru Izmjeničnog ritma (1989), do mukle mističnosti upijanja prostora i svjetla kod Energije noći (2005).

Zaključimo još jednim citatom iz odličnog teksta Mladenke Šolman, koji pomno prati i razjašnjuje posebnost kiparskog opusa Šime Perića: »Svježina Perićevih konstrukcija leži u transparentnoj dinamici oblika, funkcionalnoj jednostavnosti odnosa i djelotvornosti kaptiranih energija.

Barbara Vujanović