Igre radoznalih identiteta

Igre radoznalih identiteta

Queer Zagreb vrsnošću je potvrdio da su podjele tek pristanak na ograničenja percepcije i recepcije

Nažalost uobičajeni argument kojim se brani neobranjivo, a koji glasi »neka oni rade što hoće, ali ne moraju marširati po gradu i ne moraju se tako oblačiti«, bio je jedan od razloga pokretanja festivala nazvanog Queer Zagreb. Prijevod sama pojma queer nije samo nastranost, nego i svaka vrsta ekscentričnosti, neobičnosti, izglobljenosti, drugosti.... Tako ovaj festival nije tek slavljenje homoseksualnosti i pripadnoga pogleda na svijet, nego manifestacija kulturne ponude onoga što ne ulazi, uglavnom tuđom voljom, u sustav koji je pogrešno nazvati normalnim. Queer Zagreb zato funkcionira kao spoj aktivističke svijesti i izvedbene prakse, s više ili manje artikuliranim teorijskim zaleđem. Kako nema boljeg argumenta za potporu očite, ali još ne potpuno prihvaćene činjenice da je riječ o umjetničkom festivalu, treba spomenuti da je on programom već nekoliko puta uspio konkurirati i starijim, etabliranim događanjima. Tako je, u jubilarnom petom izdanju ponovno okrenut izvedbenim umjetnostima, Queer u Zagreb ove godine doveo na globalnom, regionalnom i lokalnom planu afirmirane autore i izvođače s radovima koji, eksplicitno ili ne, jesu i neobični i drukčiji, upravo onoliko koliko umjetnost i treba biti. Nastup svjetske koreografske zvijezde Jérôma Bela i nehotice je pogodio u same temelje. Provokator koji voli ironizirati izvedbenu situaciju, a postavke umjetničkog djelovanja dovoditi do logičnog, ali ponekad i samoponištavajućeg kraja, u susretu s tajlandskim plesačem tradicionalnog plesa khon došao je do granice nerazumijevanja između kultura, ali uz puno uvažavanje sugovornika. Takva ekumenska poruka zapravo je i razlog pokretanja festivala, a Bel ju je tek specijalizirao i umjesto plesne predstave pod nasovom Pichet Klunchun i ja ponudio dijalog, kojeg ionako nedostaje, ne samo kad je riječ o queer–temama.

Suprotnoga predznaka bila je predstava Edip u Korintu, produkcija Drame Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane, kojom je festival i otvoren. Ivica Buljan postavio je tekst slovenskoga dramatičara Iva Svetine, raspisanu pretpovijest poznate priče, kao otvoreni dijalog s onim što se tek treba dogoditi kako bi postalo jedan od stožernih arhetipova zapadne civilizacije. Kompleks Edip, sveprisutan koliko i uvijek nov, što je Buljan dokazao i svojedobnom režijom Senekine inačice, Svetina je zahvatio s neuobičajene strane jer je umjesto zrela muškaraca za tragičnog junaka uzeo adolescenta koji još ne poznaje krivnju jer još nije počinio zločin, ali mu postaje jasno da s njegovim podrijetlom i sudbinom nešto nije onako kako bi trebalo biti i kako ga okolina uvjerava da jest. Po formalnim odrednicama, ali čak i po nekim gotovo parafraziranim replikama, Svetinin je Edip istodobno i inačica Hamleta, ne još pomirena i odrasla pojedinca, nego još mladića kojem se svijet čini izglobljenim, s njim samim u sredini. Kao i u Hamleta, i Edipu vraćanje svijeta u zglob znači i vlastitu žrtvu, ovdje tek u smislu napuštanja sredine. Potraga za identitetom između roditelja i prijatelja koji su to tek nominalno, u izvrsnu Svetininu tekstu, Buljanu je otponac za jednu od njegovih najuspjelijih režija, za što dio zasluga snosi i raznorodni ansambl, a najprije Veronika Drolc, Marko Mandić i Saša Tabaković.

Na granici između plesa i kazališta, u formi najsličnijoj kabaretskom poigravanju s gledateljskim očekivanjima, bio je nastup bugarskog performera, plesača, koreografa i vizualnog umjetnika Iva Dimčeva. Europsku popularnost posljednjih nekoliko godina Dimčev duguje upravo predstavi Lili Handel, svojevrsnom alter egu kroz koji tematizira različite aspekte tjelesnosti, od narcisoidnosti preko potrošnje do raspadanja. Na prvi pogled zabavni, a zapravo tragični pokušaji ostarjele dive da i dalje ostane u središtu pozornosti, čak i prodajom svoje krvi, u dramatičnoj su suprotnosti s tjelesnošću sama izvođača, čime igra identiteta dobiva dodatne značenjske okvire. Pridoda li se tomu i njegov izražajni falsetto, Dimčev se predstavio kao kompletni izvođač čijem se ponovnom dolasku treba nadati, u festivalskom kontekstu ili izvan njega. Kako isto vrijedi i za gotovo cijeli program, Queer Zagreb vrsnoćom je potvrdio da su tematske, žanrovske ili orijentacijske podjele tek pristanak na ograničenja percepcije i recepcije. Svaka od tih predstava i bez ove festivalske poveznice ostala bi jednako dobra i jednako queer.

Igor Ružić