Gledati s oduševljenjem

Gledati s oduševljenjem

Uspjeli humor i satira nikad ne poznaju vjerska, nacionalna, ideološka ili bilo kakva druga ograničenja izvrsni sitcom Larryja Davida samo je još jedna potvrda tome

Nakon što je humoristični serijal Bez oduševljenja, molim 2003. godine ovjenčan Zlatnim globusom a godinu dana poslije nominiran za čak deset nagrada Emmy (nažalost potvrdivši tek jednu nominaciju), i najveći su skeptici bili prisiljeni priznati da je komičar, producent, scenarist, glumac i filmski redatelj Larry David, suautor legendarnog Seinfelda koji je sredinom 1980-ih iskustvo pekao radom na showu Saturday Night Live, uspio kreirati još jedan projekt kojem je već tijekom prve sezone emitiranja pridodan epitet kultni. Realiziran u produkciji agilnog HBO-a i temeljen na jednosatnom mokumentarcu (lažnom dokumentarcu) Larry David: Curb Your Enthusiasm iz 1999. godine, sitcom Bez oduševljenja, molim netipičan je hibridni televizijski format koji razvija i u mnogim detaljima vrlo efektno, te nerijetko crnohumorno, subverzivno i provokativno nadograđuje koncept Seinfelda. Slično duhovitim zgodama iz života njujorškog stand-up komičara Jerryja Seinfelda i njegovih dobrodušnih, nesigurnih i ekscentričnih prijatelja Georgea Costanze (čiji je lik David obogatio mnoštvom vlastitih osobina), Elaine Benes i Cosma Kramera, opet je riječ o seriji ni o čemu, dobrim dijelom autobiografskoj priči o svakodnevici dokonog milijunaša koji uživa u slavi i novcu stečenima Seinfeldom. Poput Jerryja (na kojeg David izgledom, bojom glasa i kretnjama neodoljivo podsjeća), Georgea, Elaine i Cosma, i Larry je neurotik, tvrdoglavi prgavac i nerijetko mizantrop čije nesnalaženje u poštivanju društvenih konvencija gdjekad graniči i s asocijalnošću. Zahvaljujući okrilju HBO-a, kablovske mreže koja već desetljeće i pol intrigantnim, naglašeno realističnim i izuzetno nasilnim serijalima Odjel za umorstva: Život na ulici, Oz, Obitelj Soprano i Deadwood konstantno pomiče granice i postavlja nove standarde u toleriranju i načinima obrade škakljivih, etički dvojbenih i politički nekorektnih sadržaja, David ne mora prikrivati svoj entuzijazam, već može direktno, bez uvijanja i zazora ismijavati pojedinačno i društveno licemjerje, sebičnost, egoizam, materijalizam, zavist, pohlepu, lažnu religioznost i najčešće tek hinjeni altruizam iza kojeg se u pravilu krije najobičnije koristoljublje. Da ne bude zabune, Larry uvijek kreće od samog sebe, simpatičnog, brbljavog i gdjekad zlobnog cinika koji u odnosima prema drugima najčešće ne uspijeva (štoviše, ne želi) kontrolirati svoje postupke, koji svakome iskreno i bez dlake na jeziku kaže što o njemu misli, koji je zbog parkirnog mjesta ili primjerka dnevnih novina spreman zavaditi se s čitavim susjedstvom, koji se neobuzdano raduje neizlječivoj bolesti rođaka svog prijatelja kojemu je obećao donirati bubreg te koji će, uhvaćen u laži, 12-godišnjeg klinca bez pardona povesti na topless-zabavu u vilu Playboyeva mogula Hugha Hefnera. Upravo su tendenciozno karikirani jednostavnost, spontanost i šarm kojima dječački nedužno demonstrira svoju mizantropiju i sebeljublje, temeljni razlozi privlačnosti Davidova lika, nezrelog djeteta zarobljenog u tijelu sredovječnog muškarca na pragu starosti.

Novinar »The Jerusalem Posta« Arye Dworken svojedobno je Larryju Davidu prigovorio da u serijalu vulgarno eksploatira opća mjesta iz predodžbi o Židovima, da prizemno i grubo varira i prenaglašava stereotipe židovskog humora, te da time vrijeđa židovstvo. Potpuno pogrešno! Uspjeli humor i satira nikad ne poznaju vjerska, nacionalna, ideološka ili bilo kakva druga ograničenja, a svakog slobodnomislećeg pojedinca ponajprije sputavaju pa i vrijeđaju upravo ograde koje mu se nameću u pokušajima da na duhovit, iskošen i pomaknut način promatra i komentira društvo i svoje mjesto u njemu.

Uostalom, izvrsni sitcom Larryja Davida samo je još jedna potvrda tome. Slobodno gledajte s oduševljenjem.

Josip Grozdanić