Fenomen Kaurismäki

Fenomen Kaurismäki

Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe

Finska... zemlja tisuću jezera, socijalnoga mira, skakača i trkača na skijama... zemlja Kalevale, mirnoga kapitalizma, hokejaša na ledu... zemlja ledenjaka, sauna, Nokije... Nabrajanje stereotipova o Finskoj gotovo nikada ne uključuje kino i film. Finska kinematografija doista je bila bizarnost, eksces na mapi svjetskoga filma... sve dok se nije pojavio filmofil koji će na tu kartu bespogovorno upisati sebe, a zatim i finski film. Aki Kaurismäki, mlađi od dvojice braće filmofila (Mika je također filmski redatelj, scenarist i producent), pojavio se poput meteora u zviježđu svjetskog art-filma, da bi postojano na njemu sjajio već dva desetljeća. Poštar, perač suđa, glumac-samouk... razvojni je put njegove osobnosti na počecima. Usput, gledao je filmove gdjegod je stigao... u kinima, kinoteci, raznim filmskim amaterskim klubovima, na televiziji.

Osebujnosti redateljskoga stila Kaurismäkija čine autorom izvorne vokacije. U njega su često prisutni citati i referencije (iz) pojedinih filmova... svjesno filmofilski konstruirana atmosfera prikaza života koji sliči filmu.Njegov je odnos prema likovima suptilno složen. S jedne strane empatički, a s druge ironijski, ali nikada hladan ni distanciran.

Kaurismäkijevi su filmovi obojeni mješavinom nordijske sjete i prigušene apsurdne crnostripovske komike. Sklonost profinjenom minimalizmu čini ih filmofilski primamljivim svakomu tko je mentalno i emotivno odrastao uz knjige te sedmu umjetnost filma, ali i onu osmu, stripa. Žanrovska eklektičnost i svjetonazorska radikalnost Kaurismäkija spaja s Jimom Jarmuschem, koji, primjerice, jednu epizodu svojeg omnibusa Noć na zemlji snima u Helsinkiju s omiljenim Kaurismäkijevim glumcem Mattijem Pellonpäom. Osim Pellonpäe, i glumica Kati Outinen čini lik prepoznatljiva Kaurismäkijeva svijeta. Jednako tako, stalni snimatelj Timo Salminen daje navlastit vizualni identitet Kaurismäkijevu filmskom svijetu osebujnih autsajderskih likova. Minimalizam kao samosvojni autorov redateljski stil, pak, sretno slaže spomenute djeliće u cjelinu. Iskrena emotivnost nešto je što Kaurismäki crpe iz bogate književne tradicije. Na osnovi ukupno šesnaest prikazanih filmova mogli smo vidjeti sve tri Kaurismäkijeve trilogije: radničku / proletersku, finsku / gubitničku, kao i onu o Lenjingradskim kaubojima.

Skupina bizarnih muzičara s kokoticama i špicastim cipelama mnogima će ostati prvi znak prepoznavanja Akija Kaurismäkija.

Lenjingradske kauboje srećemo negdje u tundri, u društvu domaćih životinja i omiljenih traktora. Smišljen kao klasični film ceste, Lenjingradski kauboji idu u Ameriku (1989), jest i britka ironija prema američkim stereotipima. Protagonisti, konačno, završavaju na koncertu sa zborom i baletom Crvene armije, u najbizarnijem postmodernom spoju glazbe i filma! Lenjingradski kauboji svojevrstan su nastavak autorova stripovskog imaginarija iz filma Calamari Union (1985), nastavak poetike drugim sredstvima, odnosno osnivanjem rock-benda.

Unajmio sam plaćenog ubojicu (1990) jedini je Kaurismäkijev film na engleskom. London, sa svojim slumovima, savršeno simulira predgrađa i dokove Helsinkija. U pubu svira i sam Joe Strummer. Punk-poetika toga minimalističkog djela romantička je gesta solidarnosti svih prezrenih na svijetu. Citat iz filma Radnička klasa nema domovine mnogo je više od filmske le parole. Njoj je Kaurismäki posvetio radničku trilogiju, koju započinje sjajni film Sjenke u raju (1986). Ponajbolji primjer Kaurismäkijeve autorske poetike. Njome prosijavaju čaplinovska genijalnost prikaza sudbine malih i krhkih likova, ali i postmodernim pastišem prelomljena dramatika socijalnog realizma.

Kaurismäki pak nikad nije jasnije iskazao navlastiti svjetonazor nego u gubitničkoj trilogiji. Čovjek bez prošlosti (2002), središnji je dio iste. U nizu efektnih i grotesknih situacija – koji dobrim dijelom podsjećaju i na De Sicino Čudo u Milanu – Kaurismäki je ostvario jedan od svojih najdojmljivijih filmova. Finski filmaš ne bi bio ono što jest da svoju pripovijest o životnim luzerima, osim suosjećanjem, nije obogatio bizarnim humorom u apsurdnokomičnim situacijama.

Sklonost minimalizmu i ekonomičnosti filmskog izraza Kaurismäki pronalazi u Roberta Bressona. Toplinom svog redateljskog pristupa prispodobiv je pak Françoisu Truffautu. I Truffaut i Kaurismäki ulaze u emocije likova.

Filmofilska povezanost redateljskoga puta autora veže uz još jednoga klasika. S Jean-Lucom Godardom slažu se preostale presudne pločice fenomena Kaurismäki. Baš kao i Godard, i Kaurismäki je kultni autor i favorit mlađih filmofila, sklonih književnosti, ali i modelima pop-kulture, američkoga B-filma i rock-glazbe.

Marijan Krivak