ENCIKLOPEDIJA

ENCIKLOPEDIJA

Kaže se da su vatra i voda dobri sluge, a loši gospodari. Vjerujem da nešto slično vrijedi i za enciklopediju.

Tko se ikada enciklopedijom služio, znat će o čemu govorim. Krene, recimo, čovjek, da u jednom od onih debelih svezaka pogleda što je to habdovina ili koliko je redaka dobio Dragutin Domjanić. Ali, dok izlista stranice, dok nađe pojam koji mu treba, deset puta mu nešto drugo privuče pozornost pa se tako posve izgubi. Pročita i članke o Hamurabiju, halogenim elementima i hanovima, prouči natuknice o dominionima i domaćinstvu, a da ne govorim o svim onim slikama, grafikonima i zemljovidima. I, lako je što pri tome taj čovjek izgubi mnogo vremena; mnogo je gore što, tražeći tako, neizbježno okrije da ga ne zanimaju ni habdovina ni Dragutin Domjanić, nego da su mu mnogo zanimljivije druge stvari, na koje nailazi u onim slučajnim natuknicama. Jer, one će ga odvesti do drugih natuknica, ove do trećih, te tako na kraju neće znati ni što je na početku tražio, ni kakvo mu znanje uopće treba. Koliko u enciklopediji, toliko i u životu.

I, što onda da se zaključi, nego da je enciklopedija dobar sluga, a loš gospodar? Zašto je tako kod vatre i vode, to uglavnom znamo; ali zašto je tako i kod enciklopedije? I, mora li tako biti? Meni se čini da mora, i da je to upravo neizbježno. A neizbježno je zbog same naravi enciklopedije, zbog načina na koji je napravljena.

Jer, u njoj su pojmovi složeni po najapsurdnijem od svih mogućih kriterija: po abecedi. Nisu, dakle, organizirani ni po strukama, ni po kronologiji, nego su svoje mjesto dobili zbog slučajnosti da njihov naziv počinje tim i tim slovom. Da su pojmovi poredani po strukama, čovjek bi pogledao samo tu struku i ništa drugo; da su složeni kronološki, pogledao bi samo epohu koja ga zanima. Ovako mu u vidno polje ulaze najrazličitije stvari, i on naprosto više ne zna što je manje važno, a što je važnije.

E, tu smo: važnost. Za enciklopediju je karakteristično upravo to da pojmove ne slaže po važnosti, nego po izvanjskom, alfabetskom kriteriju. A to jasno govori i o njezinu odnosu prema svijetu koji opisuje. Taj je odnos objektivistički: enciklopedija ne tumači svijet, nego ga opisuje. Ona svakomu nudi činjenice, a čitatelj neka sam izvoli zaključiti što ga je volja. Ili, ako ćemo biti sasvim precizni, enciklopedija se pretvara da odustaje od objašnjavanja svijeta i da nudi samo činjenice. Jer, ona izborom tih činjenica, a i brojem redaka koje im daje, itekako tumači svijet. Samo što je to tumačenje skriveno i implicitno.

A ako je tako, onda ima razloga da se ozbiljno zamislimo. Jer, treba se sjetiti da je moderna epoha započela upravo pojavom jedne enciklopedije. Ništa, dakle, parni stroj, ništa romantizam, ništa revolucija: upravo je pojava Enciklopedije (ovaj put velikim slovom) označila promjenu statusa znanja, a time i nadolazak posve novoga doba. A kako se to novo doba odnosi prema znanju? Pa, odnosi se upravo onako kako se odnosi svaka enciklopedija: neutralno. U tom modernom vremenu sve je čovjeku ponuđeno kao u knjizi: po abecedi, bez hijerarhije, dajući mu jednom rukom sve mogućnosti, a drugom mu rukom sve mogućnosti uskraćujući. Odvojivši činjenice od njihova tumačenja – postupajući enciklopedijski – moderno je vrijeme postalo onakvo kakvo je postalo.

Posebna je priča što u njemu – baš kao i u enciklopediji – postoji neizrečeni, implicitni, ali zato još učinkovitiji sustav vrijednosti, onaj koji se ne formulira, ali se poštuje. Kao što se u enciklopediji sve govori uvrštavanjem ili neuvrštavanjem, brojem redaka koji se nekome pojmu daje, tako i u modernoj epohi postoji prividna ravnopravnost svega, a implicitna hijerarhija koja se mora respektirati.

A kad uvidimo da između enciklopedije i moderne epohe postoji analogija, onda moramo ozbiljno uzeti na znanje činjenicu da enciklopedije danas pomalo nestaju. Razlozi su tomu praktični: dok se stigne do petnaestog ili dvadesetog sveska nekog izdanja enciklopedije, podaci u prvom svesku postaju neuporabljivi. Zato se sad prelazi na enciklopedije u elektronskom obliku, gdje se troši mnogo manje vremena na izdavanje, a podaci se lakše ažuriraju. Enciklopedije, dakle, odlaze u povijest, što znači da završava jedna epoha, a započinje druga.

Ili nam se to samo tako čini? Jer, u čemu je razlika između knjižne i elektronske enciklopedije? Ako se bolje pogleda, ona je isključivo fizička. Jer, odnos prema znanju ostaje u elektronskoj enciklopediji isti kao i u knjižnoj. Dapače, on se još i radikalizira, odnosno usavršava. Sad je objektivizam još i veći nego prije: činjenice sad mogu biti još točnije, još svježije nego što su prije bile, pa je elektronska enciklopedija još više enciklopedija nego što je bila knjižna.

I, dakako, još je više lažno objektivna nego što je knjižna enciklopedija bila. Dapače, ona je taj objektivizam sad gurnula u prvi plan, pa na njemu ustrajava, njega ističe kao najveću svoju vrijednost, dok zapravo i dalje – u biti još više nego prije – manipulira podacima dajući im više ili manje prostora. A dobro se zna: ono što ima privid objektivnosti mnogo je opasnije od onoga što je očito pristrano.

Ukratko, premda se medij u kojem enciklopedije postoje danas mijenja, to ne znači da je nastupila nova epoha. Znači samo da je dobar sluga postao loš gospodar, pa se i zaboravilo da je nekada bio sluga.